Bio je 15. prosinca 1983. godine, u Zagrebu je padao snijeg, kad je miješalica za beton Industrogradnje u iskopanu rupu ispustila prvi kubik, a Aleksandar Varga, tadašnji gradonačelnik, promiješao lopatom, kako to inače političari rade, i otvorio radove na turističkom kompleksu Lučko.

Okupljena svita je zapljeskala, a novine su informaciju o tome donijele pod naslovom 'Obilaznica se obogaćuje'. Fotovijest je bila popraćena podacima da je riječ o prvom pratećem sadržaju na zagrebačkoj obilaznici koji se 'u prvoj etapi ima dovršiti do 1. srpnja 1984. godine te će sadržavati benzinske crpke, kafiće, samoposluge s obje strane obilaznice i motel Plitvice'. Vrijednost mu je procijenjena na 680 milijuna dinara, a investitori su bili NP Plitvice, INA i SIZ za ceste SRH.

Naloženo – izgrađeno. Već iduće godine turistički kompleks Lučko, među putnicima namjernicima, kamiondžijama i Zagrepčanima poznat kao odmorište kod motela Plitvice, bio je u pogonu.

Četrdeset godina od prve zakopane lopate novine su donijele vijest o njegovu rušenju.

'Ma šta da ti kažem? Nama nitko ništa ne govori. To smo doznali iz novina. Ima nas tridesetak zaposlenih, veliki dio tu je praktički ako ne od prvog dana, onda koju godinu kasnije', kažu nam zaposlenici.

Odbijaju govoriti pod imenom i prezimenom, a fotografiranje uglavnom ne dolazi u obzir jer su, kažu, već imali problema zbog toga što su nešto rekli i onda im se prigovorilo da nisu ovlaštene osobe. A imaju oni što reći. Za razliku od direktora koji je tu tek dvije, tri godine, oni su praktički cijeli radni vijek proveli na nekad iznimno popularnom mjestu za vjenčanja i karmine.

'Eh, kad bi zidovi mogli pričati... Tu se Nova godina slavila po tri dana. Sve je vrvilo ljudima. A vidiš sada... Nema nikoga. Bude ljudi ljeti, kad se zaustave turisti na putu prema moru', kažu nam pomalo sa sjetom i žarom u očima kada se spomenu prošla vremena.

Zlatno doba bio je kraj osamdesetih prošlog stoljeća, a čak i za rata, kad je pao tranzit, imali su posla. Tada su i postali Motel Plitvice d.o.o., u kojem većinski udio još uvijek ima Javna ustanova Nacionalni park Plitvička jezera, odnosno država. I u godinama nakon rata posla je bilo, a onda došla korona, kao i problemi, pad prometa, da bi 2021. bio otvoren predstečaj motela, a najveći vjerovnik su Hrvatske autoceste (HAC).

A one, budući da je zemljište njihovo, žele u potpunosti transformirati odmorište, omogućiti pristup južnom platou iz oba smjera autoceste i umjesto dvije sagraditi jednu modernu benzinsku pumpu - planiraju se tako trgovina, kafić, TruckStore i čuvano parkiralište za teretna vozila, uslužni ugostiteljski objekt, kao i autokamp te elektropunionica za osobna i teretna vozila.

Prljavo, zapušteno, prepuno smeća

A da bi se sve to realiziralo, valja rušiti i motel i restoran, koji su, kako smo naveli, u vlasništvu Motela Plitvice d.o.o., dok je zemljište HAC-ovo.

'Čuli smo na televiziji da ćemo još ovo ljeto odraditi i onda gotovo. Šta će biti s nama? Nas se ništa ne pita i nikog nije briga', zabrinuti su radnici jer velikom broju njih do mirovine fale jedna, dvije ili tri godine staža.

Strahuju od scenarija, toliko puta već viđenog u Hrvatskoj, u kojem je čovjek najnevažnija stavka.

Dok se šećemo sjevernom stranom odmorišta, nemoguće je ne primijetiti da je prljavo, zapušteno, prepuno smeća. Iz kanti, na kojima su oznake HAC-a, ispada smeće, vrata na njima su razvaljena... Prizor je to koji se često može vidjeti na odmorištima na putu za more. Na parkingu desetak kamiona. Registarske oznake Bugarske, Hrvatske, Srbije, Poljske, BiH i ponajviše Turske. Neki su vozači navukli zastore da ubiju oko, drugi su izašli zapaliti i protegnuti noge.

'Ekstra je pozicija, problem su tuševi'

U kabini jednog od njih zatječemo Huseina Sejdinovića iz Brčkog. Vozi za Sloveniju, a odmorište Zagreb, kako se odnedavno zove, mjesto je na kojem često staje. Iza njega su 24 godine za volanom.

'Vidiš i sam kako je. Zapušteno je ovo. Često stanem ovdje, ekstra je pozicija. Baš sam sinoć na televiziji čuo da ga planiraju rušiti. Kad sam s tatom išao na put, tu se mogla pojesti odlična janjetina. Uvijek je bilo puno. Fali ovdje sadržaja. Nama šoferima najviše nedostaju tuševi. Ovakvo stajalište to mora imati. Ono što moram reći je da je osoblje ljubazno i da su toaleti čisti', iznosi viđenje situacije.

Husein je u više od dva desetljeća odvozio Europu uzduž i poprijeko. Za razliku od zaposlenika odmorišta, on se za svoj posao ne brine. Vozača manjka u cijeloj Europi, a plaćeni su nikad bolje. U Hrvatskoj bez dnevnica zarađuju dvije tisuće eura i više, a u Njemačkoj, Francuskoj i Luksemburgu plaće se penju i do tri i pol.

'Ja, vala, neka se i nas pošteno plati. Iako sve to ovisi o tome za koga voziš. Ali da nas traže – traže. U Austriji stalno vuku ljude po odmorištima da prijeđu kod njih. Da sam mlađi, ne bi' dvojio. A kad me već pitaš, njihova su odmorišta u cijeloj Europi najbolje uređena', smatra.

Sat je pokazao da Husein može dalje, a mi smo odlučili prijeći na južnu stranu. Da biste prešli preko nadvožnjaka, morate ući u objekt na sjevernoj strani, u kojem su smješteni samoposluga, samouslužni restoran i kafić. Unutra ni žive duše, tek jedna djelatnica razgovara mobitelom. Restoran ne radi, vidljivo je da se u rustikalni interijer nije, kao ni u eksterijer, godinama ulagalo.

Na ulazu u WC aparat u koji treba ubaciti kovanice ako mislite ući, ali i kamera koja sve snima. Oko Velikog brata tu je, doznat ćemo kasnije, zbog svakakvih ljudi, ali i neplatiša koji radije preskaču aparat nego da ubacuju kovanice.

'Bolje od ovoga izgleda seoska birtija'

Na drugu stranu vodi nas zatvoreni, ostakljeni nadvožnjak na kojem su otpiljeni radijatori, neonskih lampi više nema nego ima, a lonac za cvijeće na stubištu podsjeća da je nekad bilo i zelenila. Lift ne radi. Nema više ni velikog narančastog natpisa Plitvice, koji ste mogli uočiti stotinjak metara prije skretanja. Na drugoj strani isti tipski objekt i ista slika. Restoran zatvoren, a u vitrini na šanku jedan burek, nekoliko sendviča sa šunkom i sirom i jogurta. I ovdje dominiraju kamioni s turskim registarskim oznakama.

'Ovo je ulaz u milijunski grad, ogledalo države, a pogledajte kako izgleda. Ima doduše i svakakvih vozača koji bacaju i iza sebe ostavljaju smeće', kaže nam Ivan Stuparić iz Našica.

Dok razgovaramo, ispred nas staje šleper iz Turske. Vozač iskače i uz ogradu, ne obazirući se na aute koji prolaze, 'zalijeva' travu.

On s Volvom od 450 konjskih snaga i hladnjačom koju vuče nije krenuo nikamo. Dva dana na parkiralištu čeka poziv za ukrcaj robe i odredište na koje će otići. Iza njega su sedam godina za volanom i milijuni prijeđenih kilometara.

'To je takav posao. A najgore u njemu je čekanje. To će vam reći svaki vozač. Čekaj na ukrcaj, čekaj na iskrcaj, čekaj na granici, čekaj na trajekt', smijući se objašnjava.

Ali, kaže, navikao je, srećom krstarica koju vozi pruža maksimalan komfor, a tehnologija omogućuje da je na stalnoj vezi s najmilijima.

'Usamljen je ovo posao i nije za svakog. Fali čovjeku kuća. Najteži su prvi dani kad odete na put', objašnjava nam.

'Šta će vama šoferima kuća kad je vaša kuća putujuća', dobacujemo mu parafrazirajući stih nekad velikog hita Plavog orkestra, a on se smije pa hvali Volvo i nabraja što sve ima u njemu. Pitamo ga fali li mu što na odmorištu i kako ga vidi, a on ponavlja da je ono ogledalo države jer je nakon granice, na kojoj više nema zaustavljanja, prvo veliko odmorište.

'Tuševi najviše fale. Nemam primjedbi na čistoću WC-a, a ni na osoblje. Ali bolje od ovoga izgleda seoska birtija. Nije tu godinama ništa uloženo i to se vidi', mišljenja je.

A prošao je Ivan puno toga. Još kao dječak bio je s ocem u kamionu.

'Tata je penziju dočekao u kabini. Vozio je TAM 135, a kad god su bile ferije, bio sam s njim. Meni je vožnja u genima', s ponosom ističe.

Vozio je od sjevera Škotske pa do Genove i onda trajektom do Sicilije puno puta i doživio štošta. Nedavno su mu dok je spavao u kamionu lopovi u Sloveniji isisali sto litara goriva.

'Događaju se takve stvari. Lopovi su se modernizirali. Imaju tihe električne pumpe i to zapravo jako brzo obave', objašnjava nam.

Rajko Delić, kamiondžija iz Rume u Srbiji, vozi za tvrtku iz Vukovara i kaže da mu je najvažnija sigurnost na odmorištima, a slika koju nudi 'Zagreb' nije takva.

'Ima i po Europi svega. Nisu ni tamo sva uređena kako treba. Ali ovo je odmah na ulazu u Hrvatsku. Bilo bi dobro da odaje dojam sigurnosti. A ovo se baš i ne doima takvim. Nama šoferima je to bitno jer se susrećemo sa svačim', pojašnjava Rajko pa kaže da su ga u Švedskoj pokušali opljačkati.

'Bilo je njih nekoliko, čovjeku ne bude svejedno, iskidali su ceradu, ali se nisu usrećili. Prevozim uglavnom drvenu građu i željezo pa su pobjegli', kazuje nam.

Plan je bio 13 tipskih odmorišta

Preko puta nas su motel Plitvice, autokamp i restoran Plitvička kuća. Primjećujemo naljepnicu iz koje je razvidno da je nizozemski ASCI, najpoznatije međunarodno kampersko udruženje, redovito radio kontrolu kampa. Posljednji put bilo je to prije korone, 2019. godine.

Na Plitvičkoj kući natpis s tužnim smajlićem – privremeno zatvoreno. Pogled kroz staklo otkriva da su mladenci na poklon dobivali vikend na Plitvičkim jezerima.

Nedaleko od nje - trafostanica. Na dijelu zida u bojama ukrajinske zastave stoji natpis Slava Ukrajini. Podsjetnik je to, uz odbačene dječje bicikle i natpis za testiranje na covid na ukrajinskom, da su donedavno u motelu bili smješteni izbjeglice.

A koliko ljudi, toliko i navika, pa je, doznajemo, iza njih ostao nered. Zbog toga se sobe sada farbaju i uređuju. Noćenje košta 50 eura. Prosječna je plaća zaposlenika, prema podacima Poslovne.hr, šestotinjak eura. Motel se od svih objekata doima u najboljem stanju.

'Nikome mi nismo na teret. Sami zarađujemo i isplaćujemo si plaće. Činjenica je da se nije ulagalo ovdje. Vidite to i sami. Vjerojatno i zato što se znalo da se planira ovo što je sada najavljeno', kažu nam zaposlenici.

A planovi su nekad davno bili sasvim drugačiji. Još 1970. godine napravljen je plan o trinaest tipskih odmorišta na kojima su trebali biti izgrađeni moteli Plitvice s pratećim sadržajima na nekadašnjem autoputu Bratstva i jedinstva na lokacijama od Ljubljane do Đevđelije.

Ideja je bila stvoriti prepoznatljiv turistički brend i dodatno popularizirati NP Plitvička jezera. Od plana do realizacije prvog prošlo je 14 godina, a sada više ni njega, po svoj prilici, neće biti.

'Domaću janjetinu i nešto prepoznatljivo i autohtono zamijenit će McDonald's, Marché ili nešto takvo. To ti je Hrvatska danas', ogorčeno zaključuju.