U predigri predstojeće izborne kampanje za novog predsjednika Republike Hrvatske, nekoliko činjenica je odmah izbilo u prvi plan. Prije svega, kandidati redom zazivaju veće ovlasti koje bi trebali imati dolaskom na Pantovčak. No u tom zazivanju većih ovlasti, ne navode se konkretni problemi, pitanja i način na koji bi se rješavali. Otvara se i druga nepoznanica, a to je glavna predizborna tema
Svi parlamentarni i predsjednički izbori do sada, u samostalnoj Hrvatskoj su imali neku ključnu temu i problem prema kojima se javnost određivala i na kojima su se zasnivale predizborne strategije. Na tim izborima zajednički nazivnik uvijek je bila duboka ideološka podijeljenost hrvatskog izbornog tijela. Svaki konkretan problem u tom trenutku bi se prerađivao i prilagođavao ideološkoj izbornoj strategiji. Osnovni element te podjele su uvijek i redovito bili ustaše i partizani fašizam i komunizam
Gotovo sigurno je da će tako biti i ovaj put i neka recentna događanja se već mogu prepoznati kao dio planirane strategije za nove predsjedničke izbore. To je usko povezano s traženjem većih ovlasti. Premda polemike oko križa u javnim ustanovama nemaju direktne veze s novim izborima jer aktualni predsjednik nije kandidat i to spada u ideološke pripreme terena za kampanju. Primjerice, branitelji širom Hrvatske spremaju peticiju ovih dana za opoziv predsjednika Mesića zbog njegove 'križne' inicijative.
Prisjetimo se da je Stipe Mesić kada je bio izabran prvi put 2000. godine značajno reducirao faraonske ovlasti koje je za sebe prije toga bio izborio Franjo Tuđman. No i takve reducirane ovlasti su davale dovoljno prostora aktualnom predsjedniku da bude aktivan dio hrvatske politike i korektiv izvršne vlasti.
Drugo je pitanje koliko je Mesić bio učinkovit u obnašanju te funkcije. Pri tome mislimo prije svega na novokomponirani sukob s Crkvom oko križa u javnim ustanovama. To zapravo nikad nije ni trebalo biti sporno u sekularnoj državi i trebalo se davno prije riješiti automatizmom. Tu se i Crkva mogla staviti jasno na mjesto koje joj pripada i sadašnjeg ideologiziranog sporenja ne bi bilo. Tom neuspjehu kumovalo je i politikantsko ponašanje vlade Ivice Račana
Sada smo opet u situaciji da se biračko tijelo ideološki polarizira i da se nastavlja ova besmislena ustaško-partizanska epopeja. Stipe Mesić je do sada bio uspješna brana potpunom zastranjivanju zemlje u poluotvoreni, u Europi vrlo nepopularan, neofašizam. Činjenica je da u tome nije imao podršku stranke na vlasti koja se, deklarativno, po slovu Ustava zalagala za antifašizam. Istovremeno HDZ nije krio da u tom smislu ima dvostruke standarde za domaću i inozemnu upotrebu. Jadranka Kosor na čelu Vlade marljivo nastavlja takvu praksu.
Po svemu sudeći, izborni stožeri glavnih kandidata ovih dana muku muče s temom i svrhom novih izbora. Funkcija predsjednika u Hrvatskoj ovako kako je to do sada izgledalo sa svim otporima i podmetanjima je funkcija fikusa. Stipe Mesić se potrošio u borbi za minimum antifašizma u zemlji koja je to stavila u Ustav kao osnovu, a nitko se osim njega nije za to zalagao i još su mu usto podmetali klipove.
Antifašizam nije ustaško-partizanska priča koju bi konačno bilo poželjno što prije zaključiti. Antifašizam je europska civilizacijska tekovina. Rat je završio prije 64 godine i ta brojka govori za sebe. Jedva da još ima živih aktera tog ideološkog sukoba u Hrvatskoj. To hipotetički otprilike izgleda kao da smo se 1982, dakle 64 godine nakon kraja prvog svjetskog rata i pada Austro-Ugarskog imperija, godina koncerata Azre, Idola i novog vala, bavili padom tog imperija i sporili oko toga. Naravno da nikoga nije bilo briga za Austro-Ugarsku.
No kada vidimo da se kandidiraju ideološki nabrijani likovi kao primjerice Andrija Hebrang, gotovo sigurno ćemo opet imati reciklažu ustaško-partizanskih zombija i povratak u budućnost. Sukob Mesića s Crkvom direktan je uvod u taj scenarij. Na kraju ćemo imati iznuđenu dilemu između Ive Josipovića i Damira Kajina koji će se ni krivi ni dužni naći na braniku antifašizma i Ustava i s druge strane društvo kao Andrija Hebrang i Josip Jurčević
Posebno su zanimljivi ideološki mutanti kao Nadan Vidošević s nešto malo antifašističkog štiha i Milan Bandić koji se skoro pa beatificirao i ne izlazi iz crkve. No u svim tim najavama i programima ne vidimo jasnu koncepciju obnašanja dužnosti unutar zadanih okvira. To je ipak počasna funkcija i izvršna vlast je ta koja bi trebala riješiti hrvatske ekonomske probleme, a ne novi predsjednik. Vlada mora odgovoriti na novi izazov bez uvlačenja birača u nove ideološke podjele. Ponašanje Crkve u svemu tome poseban je problem i realna društvena smetnja. I na kraju, kada se sve sabere, najavljeni troškovi biranja novog fikusa koji neće ništa značajno doprinijeti su besramno veliki i neopravdani.
