Govorili su joj da je 'frikuša s kričavom narančastom kosom i naušnicom u nosu', 'besposličarka koja dangubi sa sirijskim izbjeglicama po beogradskim blatnjavim parkovima i ljubi ih po prljavim licima zbog čega će dobit sidu', 'jebi si mater s isilovcima idi u afriku pa se tamo pari s njima kurvetino' i još puno toga su joj GOVORILI. Ali što su NAPRAVILI govoreći to iz svojih udobnih fotelja dok im je žena servirala topli obrok, s jadranskih plaža dok su udarali selfije i pijuckalikokteliće ili ureda gdje im je fino radila klima dok se nad njima vršio mobbing? Ništa. Jedno veliko NIŠTA.

Oprostite, malo sam rezignirana gomilom negativnih komentara upućenih prema jednoj toploj ljudskoj inicijativi. A takvih je puno. I ljudi i inicijativa. I zato im upućujem jedno veliko hvala u ime nas koji nismo u mogućnosti više pomoći. Hvala ne zbog toga što nas možda sutra čeka isto pa da stoji negdje u zapisniku, nego zbog toga što je biti dobar prema izbjeglicama = biti dobar čovjek! Donosim vam dio emotivnog dnevnika i dirljive fotografije jedne divne volonterke koja je odvojila svoje dragocijeno vrijeme kako bi nekome dala poljubac, previla ranu i/ili pokazala put prema boljem sutra.

Možda vam je Zelihina životinjska glava preusmjerila pažnju na veseli crveni nosić, plave oke i origami presavijene uši ove majstorski izvedene papirnate mace. Ono na što ipak trebamo obratiti pažnju jest crtež anonimnog dječjeg autora... Crtež koji mi je rasturio srce do te mjere da sam svoju dnevnu misiju švrljanja po parku u istom trenu bila primorana abortirati. Dok sam trčala prema taxiju tresući se i razmišljajući o tome kuda ovaj svijet ide, došlo mi je da se ipak zaletim natrag do parka... I probam nekim čarobnim načinom locirati autora ovog pretužnog zapisa neke još tužnije i katastrofalnije životne epizode. Bilo me je sram što po deseti put u tom danu cmizdrim poput male bebe, usred parka punog ljudi koji realno imaju puno boljih razloga za ispuštanje suza.

Ne mogu vam opisati osjećaj u kojem tako jadno, bespomoćno i razočarano stojiš tenisicama zarinutim u blato, kompletno izbezumljen s onime što te okružuje. A onda se oko tebe, poput maih lastavica sjate klinci musavih lica i polumokre, zaprljane odjeće... Gledaju te prodorno dubokim tamno-smeđim očima ne shvaćajući zašto jecaš, a kiša je taman napokon prestala. Krenu te grliti, maziti po glavi, davati ti slinave poljupce po obrazima... A ti se sve više i više raspadaš. Priželjkuješ da je jedan od tih klinaca upravo onaj klinac koji je pred pola sata crnim flomasterom na bijelom A4 papiru ostavio trag u obliku tenka i ranjenog tijela. Možda mu je to bio tata. Možda stariji brat. Netko tko nije svojom željom bio ispred tog prokletog tenka. Možda je samo ranjen. Možda je umro. A možda je ipak... Ma joj... Kad bi barem autor tog crteža bio baš ovaj klinac koji mi upravo nespretno plete zamršenu improviziranu narančastu pletenicu. Potrudila bih se dati mu najčvršći i najtopliji zagrljaj kojeg je ikada doživio u svojem kratkom životu. Grlili smo se bez obzira... Svih šest.

Naprosto je nemoguće riječima opisati rollercoaster emocija koje nasrnu na tebe kada kročiš nogom u taj beogradski park. Balon pozitive kojeg su tako složno napuhali svi divni ljudi koje žele pomoći - ispuhuje se nekontroliranom brzinom. Mantraš si kako mora taj balon nekako izdržati, pa pobogu tek si stigla... Prisjećaš se svih uzbuđenih lica ljudi koji su ti na kućna vrata kune donosili uz sramežljivi: "Pliz, neku čokoladu probaj isto uz pelene kupiti!"... Prisjećaš se onih nepoznatih imena s Facebooka koja ti uz stopostotno povjerenje uplaćuju ozbiljnije svote novaca na tekući račun. Tebi, potpunom strancu. Raduje te to, vraća ti vjeru u dobrotu i ljudsku empatiju.

Ali, koliko god se trudio, šareni balon sa svakim krikom nervoznog, promrzlog klinca postaje sve mlohaviji i mlohaviji. Promatraš te ljude kako kompletno mokri pokušavaju improviziranim ceradama pokriti jedine stvari koje su im preostale. Par plastičnih vrećica s robom, kolica za klinca i nešto voćki u torbi. Sve što im je ostalo... Promatraš kako dječak predivnih crnih uvojaka iz Sirije tapka smežuranim nožicama po ogromnoj lokvi. Ne radi to iz gušta. Iako mnogi klinci po lokvama upravo iz gušta skaču. Promatraš oca iz Afganistana kako kćerku jednom rukom pokušava prenijeti preko te iste lokve dok mu iz druge ruke visi prljava poderana deka...

Prilazim majci koja drži klinca u naručju. Na farsi jeziku pokušava mi opisati na koji način je klinac pobrao oteklinu lijevog oka. Promatram taj nabubreni obraščić roze boje koji je «ukrašen» povećom krastom. Pomazim ga po zdravom obrazu i izvučem sok od jabuke kojem se klinac silno razveseli. Ti njihovi osmijesi su neprocjenjive vrijednosti. Kovrčava devetogodišnja Fatma zakačila mi se za nogu i ne skida se. Mazim je po glavi dok raspravljamo koji sticker će prisvojiti. Odabire plavog leptira. Dobar odabir... Većina klinaca u Europi kojima sam prezentirala svoj «Sticker kingdom book» ponosno vadi mobitele koji onda postaju novi domovi mojih naljepnica. Fatma nema mobitel. Fatma nema niti jaknu. A zima je. Jako je zima. Toliko da smo se skupa počele tresti. Lakše je nekako kada okreneš sve na zezanciju, pa se beljimo naizmjence dirajući se po nosevima.

Mostarska 5. Mjesto gdje divni ljudi divnih namjera dolaze i iz dobrostojećih kofera još dobrostojećijih automobila izvlače majice, džempere, marame, igračke, kabanice i cipele... Volonteri iz raznoraznih zemalja trude se da sve bude nadohvat ruke, lijepo sortirano i uredno posloženo. Svi su iznimno ljubazni i nasmijani. Naprosto je milina obitavati u prostoru u kojem su apsolutno svi velikodušno i optimistično nastrojeni. Francuskinja svira gitaru i zabavlja klince. Englez pokušava pronaći ženski par cipela broj 41. Talijanka ispisuje znakove i pravi reda u kaosu odjeće. Srbin pomaže klinki obojati žirafu u bojanci. Gruzijac priprema kišobrane za pokisle ljude. Šveđanka izrađuje kabanice od vreći za smeće. Ma divota!

Spazim tigrastu toplu tutu koja bi izvrsno pasala mojoj novoj somalijskoj prijateljici koja me, nadam se, još uvijek čeka na mokrom zidiću. Ne mogu opisati kojom brzinom sam preskakala blatnjave pločnike kako bi opet stigla do parka. «Tamo su! Tamo su!» pomislim ushićeno... Žena me uzbuđeno promatra, dok joj ja prezentiram nove i suhe odjevne komade. Skidamo bebicu usred parka, a nove kapi neumorno nastavljaju s napadom. Koža tog djeteta kompletno je natopljena kišom. Prstići su smežurani... «O bože... Ne mogu ja ovo... Pa kako je do ovog došlo? Zbog čega se ovo dešava?» ... Opet misli pokušavaju izvršiti sabotažu. Vadim tigrastu opravicu na sveopće oduševljenje majke i šire obitelji. Turam joj ručice i nožice u toplu tkaninu, povlačim patent skroz do grla – a majka mi suznih očiju upućuje: «Thank you sister!» ... Uf. Knedla u grlu...

photos: Tinka Kalajžić

Ovo je službeno posljednji autobus koji je sa beogradskog kolodvora krenuo prema mađarskoj granici. Ne mogu vam opisati količinu stresa, kaosa, suza, panike i nepravde koja se večeras odvijala ovdje !!!

Skoro sam upala u dvije tučnjave... Taxisti lešinari se grebu na sve strane i pokušavaju od izbjeglica izvući novce koje oni nemaju. Svi svih lažu... Samo da sebi pare u džep spreme. Izbjeglice izbezumljene - spominju mafiju u taxijima i izbacivanje nasred ceste nakon što su im uzeli novce. Žene sa bebaba u rukama izbezumljeno trče cestom - imaju 3h da stignu do granice. Bus ne želi krenuti dok ne skupi 50 ljudi. Pola tih ljudi nema novaca kod sebe... Uvjereni su da je 50 RSD - 50 €...

Nitko ne priča engleski, a na cesti vlada totalni kaos. Preprodavači lešinari uvaljuju ljudima SIM kartice za 15 €, a kupili su ih po 200 RSD. "Mađari su zatvorili granicu u 4 popodne? Ne, na Kanjiži se ipak zatvara u pola noći! Hajde, imaju još 2ipo sata. Hoće li stići busom? Neće.... Taxijem možda... 300 EUR? Nemaju te pare... Familija ima 7 članova, ne žele se razdvajati - taxisti mogu da prime samo četvero ljudi + jednog klinca... Policija ih kontrolira i naplaćuje kazne ako prekrše to pravilo."

Danas sam saznala toliko prljavih detalja o ovoj priči... Toliko zastrašujućih i ozbiljnih, da uopće ne mogu doći k sebi. Istraživačko novinarstvo nije za mene - neka se netko drugi time bavi. Mene je previše strah, jer što dublje kopkaš - iz neke svoje puke znatiželje - to se više uvlačiš u stvari koje nemaš moć promijeniti... A ja sam samo došla dati koji zagrljaj, igračku, voćku klincima... Pomoći kolko mogu..

Nemam riječi... Ovo mi je najstresniji dan u životu - nakon onog nepalskog... Ljudska zloća nema granica. Jako je to zastrašujuće... I ne mogu se s time nositi..

Danas me je prvi put u životu legitimirala policija / milicija. Nastao je ogroman kaos dok smo pokušavali taxijima poslati 3 velike obitelji do granice. Još uvijek se tresem... Rečeno mi je da se vratim odakle sam došla. (Mama, ne brini se!)

Ovo što su Mađari danas priredili izbjeglicama na graničnom prijelazu Horgoš u najmanju je ruku nehumano, nepošteno i nesolidarno.

Provela sam tamo cijeli dan gledajući kompletno izgubljene ljude od kojih velika većina nema pojma o tome što se realno zbiva oko njih. "Are they closing the border?" - "Yes, it is closed... You should head to Croatia." - "But, are they going to open it?" - "No, it is better for you to try reaching Croatia!" - "But, maybe tmrw?" Or day after tmrw?" - "Probably no..." - "But, what should we do? We don't have the money to go to Croatia..." - I što da ti na to njima odgovoriš? Poslali autobuse iz Kanjiže koji bi trebali besplatno prevoziti ljude do kampa u Kanjiži, gdje bi se izbjeglice trebale prebaciti u buseve za Šid. Bez obzira što je rečeno da bi busevi trebali biti besplatni, vozač svakome tko ulazi naplaćuje kartu.

Ljudi imaju stotinu pitanja o papirima, putovnicama, potvrdama, dokumentima, registraciji, otiscima prsta, azilu, minama, Sloveniji...

Često se u ovakvim situacijama dogodi da od silne panike od nekud krenu curiti dezinformacije. To može biti poprilično opasno kada se radi o informacijama vezanim uz primjerice minska polja. Ljudi krenu opravdano paničariti, a ti nemaš pojma kako ih smiriti... Karte sa označenim problematičnim regijama napravljene su prije poplava i tko sad garantira da su te karte 100% točne?

Ljudi su preplašeni, izmoreni, gladni i ljuti. Mađari su već jutros krenuli bacati suzavac na njih, a to su bile baš ružne i uznemirujuće scene. Kada vidiš dva metra pred tobom osobu koja se previja od bolova i hvata se za oči ne znajući što da radi. Djeca vrište oko njega, a on trlja oči rukama koje je zadnji puta oprao pred možda 3 dana. Ako je uopće za to imao priliku... Na cesti vlada toliki kaos da medicinsko vozilo uopće ne možeš spaziti. Svako malo netko vikne da je granica ipak otvorena i horde ljudi krenu ubrzano trčat prema policijskoj liniji.

Kada su po treći put shvatili da se situacija ne mijenja, te da su spriječeni u svojoj namjeri da ipak pređu granicu, izbjeglice su krenule u protest. Gusti sivi dim počeo se nadvijati iznad smećem zatrpanog asfalta. Počeli su iz ljutnje paliti gume - ali to ipak nije utjecalo na situaciju...

Ekipa iz Miksališta, s kojom sam stigla na teren, do tada je već organizirala i pripremila sistem za distribuiranje veće količine hrane, vode i odjeće. Bilo je tu voća, keksiju, tuna, kruha, sokova, vode, mlijeka, dječje hrane, pelena, odjeće i obuće.

Dok smo mi to razdjeljivali nestrpljivim ljudima, na samoj granici vladao je opći kaos. Vika, strka, dim, vatra, helikopteri, vatrogasci, medicinska kola, milicajci, novinari, fotoreporteri, snimatelji, volonteri, doktori, taxisti... I izbjeglice - Ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoj siguran dom, a sada im neki mađarski policajac sa kalašnjikovom baca suzavac u glavu dok oni razmišljaju hoće li možda naletjet na neko minsko polje u toj "Kroatiji" koja slijedi nakon Srbije.

Nadam se da ste im priredili toplu dobrodošlicu u Hrvatskoj, nakon ovog pakla kojeg su proživjeli sa Mađarima.

Budimo solidarni!