Očajničkim mjerama bjeloruska diktatura pokušava stvoriti zakonski okvir za kazneni progon građana koji u protekla dva mjeseca vrše performanse po Minsku i drugim gradovima najizoliranije zemlje Europe. Podsjetimo, prosvjednici protiv diktatora Aleksandra Lukašenka više ne izvikuju političke parole (zbog kojih se može zaraditi razne frakture, izgubiti zube i završiti u zatvoru), nego se preko društvenih mreža dogovaraju da na nekom viđenijem javnom mjestu ližu sladoled, čitaju oporbeni list ili pak samo topoću nogama.

Zadnji performans bila je – šutnja. Okupljeni su šutjeli, a kad je milicija krenula trenirati strogoću nad 'sumnjivcima, počeli su skupno pljeskati.

Što su prosvjednici u svom građanskom neposluhu inteligentniji i duhovitiji, to zastrašujuće gluplji i brutalniji ispada režim 56-godišnjeg štovatelja Čeke i KGB-a.

Milicija i agenti u civilu grubo rastjeruju takve skupove, a 'državni neprijatelji' s kornetima u rukama znali su dobiti i po 15 dana zatvora. Jedino nije bilo jasno – za što točno. Ali kako se zna da je najbolje kad sve ide po zakonu, za legalizaciju terora samo je trebalo donijeti prikladan zakon u parlamentu, u kojem skoro 100 posto zastupnika čine predstavnici tobožnjih radničkih kolektiva, tobožnjih nevladinih udruga i sličnih vladinih projekata odanih diktatoru.

Da ne bi bilo zabune u hapsilačkoj praksi, u nacrtu zakona naglašeno je da se nepodobna okupljanja organiziraju preko društvenih mreža.

Spomenute ulične dosjetke toliko izbezumljuju bjeloruske vlasti da u maniri kakve se ne bi postidjeli ni najrigidniji staljinistički egzekutori donose direktan antidemokratski zakon: protiv slobode okupljanja kao takve. Ta je sloboda, doduše, i ranije bila ograničena zakonom prezerviranim iz sovjetskih vremena.