Katastrofične ekonomske vijesti koje pristižu posljednjih tjedana, uključujući snižavanje kreditnog rejtinga SAD-a, krizu eurozone i tržišna previranja središnja su tema svugdje u svijetu. Kriza potresa ne samo tržišta ili poslovni svijet, već mijenja i način razmišljanja kako svijet funkcionira. I premda se čini da je to ponajviše problem Europe, činjenica je da bi raspad eurozone itekako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu, piše Time
'Europa će eksplodirati. Nema više čekanja ni nadanja da će SAD izvlačiti globalnu ekonomiju. EU mora stvari riješiti kod kuće', rekao je Kenneth Rogoff s Harvarda.
Europska unija i eurozona trebale su donijeti ekonomsku stabilnost i ukloniti tradicionalne prepreke rasta, kao što su tarife i propisi. No, kako piše Time, umjesto toga, EU je postala sebična unija u kojoj mlatarajuće ekonomije hrane rastući nacionalizam, bijes zbog imigracija i uzavrelo nepovjerenje između bogatih i onih manje bogatih zemalja.
Dok se možda čini da je aktualna kriza europski problem, nedvojbeno je da bi raspad eurozone podjednako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu. Međutim, promjenjiva kontinentalna tržišta i bijesne demonstracije od Atene do Madrida manifestacija su očajničkih pokušaja europskih političara da obuzdaju dužničku krizu eurozone koja ugrožava valutu i destabilizira čitavu regiju.
SAD više nije ekonomska protuteža Europi, sada je to sama Europa, tvrdi Time.
Ovo vrijeme danas sasvim je drukčije od onog vremena rapidnog globalnog rasta između 1991. i 2008., razdoblja u kojem je rođena Europska unija, euro i san o velikoj europskoj integraciji. Time smatra kako je tome najviše pridonio SAD. Amerika je, naime, pomogla u izgradnji poslijeratne Europe. Američki dolar, dobro funkcionirajuća demokracija i snažni izgledi za rast bili su najveća, najlikvidnija i najsigurnija investicija na planetu.
Naravno, globalna slika se promijenila. Činilo se da je euro jedina održiva valuta koja bi mogla biti alternativa dolaru, piše Time. Britanska funta je prošlost, a valute rastućih tržišta poput BRIC zemalja su premale, promjenjive i strogo kontrolirane. No svjetsko tržište zlata nije dovoljno veliko da ugodi ozbiljnoj diversifikaciji dolara bez velike inflacije samog zlata. Međutim, još je neizvjesno hoće li euro uopće preživjeti krizu koja je zahvatila Europu.
Eurozona je prvenstveno sebična unija. U svim fazama razvoja moderne Europe, od stvaranja Europske unije pa do uvođenja eura, uvijek je bilo teško postići pravu političku integraciju europskih država, što ne čudi s obzirom na heterogenost Starog kontinenta. Rezultat svega monetarna je unija koja katkad podsjeća na Casino, piše Time.
Postojanje Europske središnje banke znači da su zemlje poput Grčke, Belgije i Irske slobodne posuđivati novac i uzimati i više nego što će moći ikada vratiti. Upravo zbog takve necentralizirane kontrole i odgovornosti štedljivije zemlje poput Njemačke ne mogu zaustaviti slabije države da ne naruše održivost zajedničke valute. Najsnažnije države eurozone, Njemačka i Francuska još nisu sposobne obvezati se da će spasiti zajedničku valutu.
U svakom slučaju, izlazak iz krize zahtijeva ozbiljne reforme svega; od sklerotičnih europskih tržišta rada pa sve do ranjivog financijskog sektora. Ono što je najvažnije jest to da će biti potrebne bolne i nepopularne mjere štednje koje bi mogle ponovno dovesti do nasilja i nemira među pučanstvom koje se već bori da izađe na kraj s različitim previranjima.
