U dokumentarnom dnevničkom tekstu Dragičević bilježi mnoga zbivanja, od priprema za uključivanje dječaka Jana u prvi razred, preko njegova boravka u razredu, svladavanja individualiziranog programa u raznim nastavnim predmetima, sve do poticanja i razvoja vršnjačkih odnosa. Unatoč nedostatnoj sustavnoj potpori, učiteljica je uspješno primijenila svoje dotadašnje iskustvo u radu s djecom s teškoćama te znanja stečena profesionalnim usavršavanjem na edukacijama za prihvaćanje i školovanje djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.

Strah zbog neiskustva

‘Nisam htjela Jana u razred, jer nisam bila educirana kako raditi s djetetom s Dawnovim sindromom. Ni na Učiteljskoj akademiji niti na doškolavanju nisam educirana za rad s djecom s posebnim potrebama. Bojala sam se Jana i htjela sam izbjeći cijelu priču. Imala sam želju otići raditi u neku trgovinu ili ostati kod kuće sa svojom djecom i peglati. Uz podršku svoje obitelji, a roditelji su mi prosvjetni djelatnici, te Janove obitelji - krenula sam u avanturu. Dnevnik sam počela pisati ohrabrujući sebe. Prošao je jedan dan, jedan tjedan, jedna godina’, priča nam Ivančica Tajsl Dragičević.

Iako je na samom početku, kada je saznala da će u razredu dobiti dijete s Downovim sindromom, imala strah, jer nije znala kakvo joj iskustvo to može donijeti, danas smatra kako je Jan nešto najljepše što joj se dogodilo u profesionalnom životu.

Bilo je i dobrih i loših dana

Knjiga prati cjelokupni tijek Janovog školovanja, a tijekom godina i učiteljica Tajsl Dragičević zaključila je da se najbolji učinak postiže aktivnim uključivanjem u učenje kako bi se ostvarilo samoostvarenje pojedinca. Upravo je to glavna tematika knjige.
‘Knjiga govori o školskim danima. Imali smo dobrih i manje dobrih dana. Janovo prihvaćanje i ne prihvaćanje zadataka i obaveza koje susrećemo svaki dan na nastavi. Ponašanje na terenskoj nastavi, odlazak u kazalište, dan kada je ležao ispod klupe, dan kada je osvojio nagradu na likovnom natječaju, dan kada smo bili kod zubara i slično’, kaže autorica knjige.

Reakcija roditelja

Osim što se i sama bojala učiti dijete s Downovim sindromom, postojao je i određeni strah od reakcije roditelja druge djece koja su s Janom išla u razred. ‘Bojala sam se kako će ostala djeca i ostali roditelji reagirati na Jana. Na početku prvog razreda organizirala sam 'veliki' roditeljski sastanak na kojem će svaki roditelj predstaviti svoje dijete. Na taj način željela sam roditelje druge djece u razredu upoznati s Janom, a onda djecu u razredu, pa onda ostalu djecu u školi. Često sam u razredu znala reći netko ima smeđe oči, netko ima plavu kosu, netko ima Downov sindrom, netko lijepo pjeva, netko brzo trči… Svatko ima nešto drugo i svatko je u nečem najbolji’, tumači Tajsl Dragičević.

Nije bilo interesa

Kada je završila pisanje knjige, teško je našla nakladnika koji bi je tiskao. ‘Kada sam napisala dnevnik, hjela sam ga objaviti, ali nije bilo interesa. Školska knjiga je objavila moj dnevnik jer su prepoznali da bi on bio interesantan učiteljima, pomoćnicima u nastavi i roditeljima koji imaju dijete koje je drugačije. Ne mora imati DS, može imati neku drugu teškoću. Nije sve uvijek idealno, ali uz volju može se naći način kako i što’, prisjeća se autorica.

Danas bi Tajsl Dragičević htjela da se knjga proširi u zemlje Europske unije kako bi je pročitali i tamošnji odgojitelji. ‘Voljela bih da se knjiga izađe i van granica Hrvatske. Prije osam godina, kada je Jan trebao postati učenik mog razreda, tražila sam knjigu, članak, neki podatak gdje bih se mogla informirati, saznati nešto o tome. Nisam pronašla puno na tu temu’, zaključuje Tajsl Dragičević.