Za razliku od hrvatske, pomno tempirane i pomno selektivne borbe s tom 'nemani našeg doba', u Tunisu, policijskoj diktaturi s još 'dekorativnijom' demokracijom, sve je djelovalo mirno. Dok nije eksplodiralo.

Narodna stihija baca molotovljeve koktele i potpaljuje državne institucije. Režim nesmjenjivog predsjednika Ben Alija (23 godine staža) brani se ubijanjem i poslovično brutalnom policijskom represijom. Mrtvi se broje u desecima, zasad građana, ali uskoro bi im se mogli pribrojati i vlastodršci: neki analitičari uspoređuju Tunis s Rumunjskom 1989. godine, neposredno pred svrgnuće Nicolaea Ceausescua

Tada se zbog maltretiranja mađarskog svećenika, koje je danas već zaboravljeni okidač za povijesni prevrat, naoko niotkuda zakotrljao narodni gnjev koji je srušio jedan od najstrašnijih komunističkih režima istočne Europe, pa Ceausescu i njegova supruga Elena nisu se pravo ni snašli, a već su ih izveli pred streljački vod.

S obzirom da je riječ o relativno sekularnoj muslimanskoj zemlji s afričke strane Mediterana, znakovito je da ovi nasilni prosvjedi na rubu građanskog rata zasad ne nose vjerski predznak, odnosno ne prijete šerijatskom revolucijom i dolaskom na vlast nekog ajatolaha kao, recimo, u Iranu 70-ih. Nemiri su po svojoj biti bliži europskim događanjima proteklih godina. Premda u suicidalnom načinu na koji su izbili ima nešto, reklo bi se, tipično za arapska društva.

Mohamed Bouazizi, fakultetski obrazovani 26-godišnjak iz provincijskog gradića, kao i toliki njegovi vršnjaci, nije mogao naći posao u zemlji čiji mediji slave predsjednika Ben Alija i njegovu ženu Lejlu, lokalnu tajkunicu broj jedan, dok Al Jazzeera opisuje Tunis kao vlasništvo kluba bogatih povlaštenih obitelji. Ili dok Wikileaks objavljuje kako predsjednikov zet i perspektivni nasljednik na tronu živi u palači s tigrom kao kućnim ljubimcem i naručuje jogurt i maline avionom iz St. Tropeza

Fakultetski obrazovani Bouazizi je, da bi preživio, pokušao prodavati na ulici povrće i voće. No svu robu oduzela mu je policija jer nije imao dozvolu – zakon nad slabima funkcionira fantastično. Momak je reagirao tako što se zapalio. Sebe i iskru bunta koji je za nekoliko dana došao do Tunisa, glavnog grada istoimene države. Jedan drugi momak u sličnoj situaciji popeo se tijekom demonstracija na električni vod i navodno zavikao: 'Ne bijedi, ne nezaposlenosti!', prije nego što je dotaknuo smrtonosne žice.

Tunižani su ustali protiv režima koji je, tobože u ime ekonomske dobrobiti, dokinuo slobodu govora, ljudska prava i demokratske zasade, a onda obrazovane ljude suočio s društvom u kojem posla nema, odnosno ima ga samo za povlaštene koji su, naravno, nevjerojatno bogati i uspješni, a Tunis je prema van krotko turističko odredište, s mnoštvom hotela, najbliža egzotika s afričkim predznakom za europski srednji sloj.

Ustali su protiv režima koji maltretira ljude, protiv društva punog doušnika u kojima usred noći možeš biti izvučen iz kuće i premlaćen u policijskoj stanici jer si negdje nešto neprilično govorio. Aparat za zastrašivanje naroda, sprečavanje okupljanja i komunikacije, konačno je pukao. Ključnu vezističku ulogu ponovno su odigrali novi mediji: društvene mreže, forumi, 'tube' stranice koje prikazuju ono što tuniska televizija nikada nije.

Kad je riječ o korupciji, arapske zemlje zbog drukčijeg kulturološkog poimanja mita smatraju se jednima od najkorumpiranijih u svijetu. No i to je relativno (ili možda nije?) s obzirom da na ljestvici Transcparency Internationala (od najnekorumpiranijih prema niže) Tunis zauzima 59. mjesto, tik ispred - Hrvatske.

Rekosmo već, sve zvuči nekako poznato, premda ipak drukčije. Tek treba vidjeti što je nama naša borba (protiv korupcije) dala, a što Tunižanima.