Upitan strahuje li bi li i on nakon svega ipak mogao završiti na optuženičkoj klupi, Lošo je izjavio: 'Kako se admiral pobjedničke hrvatske vojske može nečega bojati? Ali se bojim za državu Hrvatsku, ovo je presuda hrvatskoj državi da je nastala na zločinu i svaka druga interpretacija je pogrešna.'

'Nije slučajno presuda donesena baš 15. travnja', ispalio je Lošo, kao dokaz izvukavši podatak da je '15. travnja Pavelić došao u Zagreb'. Kazao je i da 'koliko se puta spominje vrhovnog zapovjednika Franju Tuđmana i navodi se zločinački pothvat, dakle zločinačka država, pokrajina krajina, čime se krajini prvi put priznaje subjektivitet, a zbog čega međunarodni oružani sukob, neka oprosti Josipović, ali nije to sukob država Srbije i Hrvatske, nego krajine i Hrvatske', sve je to zaključio Lošo.

'To sve pokazuje da se želi vratiti na Z4 i svatko tko to danas ne vidi, onda je uistinu slijep, a presuda ne bi bila ovakva ni da su je pisali Savo Štrbac i Srbi', smatra Lošo, kojemu smeta što ga se doživljava kao teoretičara urota jer, kako tvrdi, nije govorio ništa drugo, nego o planovima da se ne želi samostalna država Hrvatska. Potom se bacio u nabrajanje planova britanskog, njemačkog, američkog, ruskog, čak i islamskih zemalja, u kojima se ne želi hrvatsku državu, 'čija je pobjeda srušila britansku politiku na ovim prostorima, s čime se oni ne mire i žele obnoviti Jugoslaviju', ustvrdio je Lošo, govoreći opet o sebi u trećem licu.

Da 'žele obnovu', zaključak je koji je izveo 'iz čestog spominjanja Balkana, a premda Jugoslavija i Balkan nisu isto, za Lošu dvojbe nema, iako mu je, sam tvrdi, 'jasno da se ne može obnoviti nešto što je palo', on je uvjeren tvrdo i snažno da je taj 'plan živ', i to ne samo u njegovoj glavi, nego 'kroz doktrinu upravljanja krizama jer se ovdje ne želi čisto rješenje da se zna kako su Hrvati bili žrtve, a Srbi agresori'.

Što se tiče brijunskih transkripata, Lošo je naglasio da se 'nema što kriti u brijunskim transkriptima, tamo nema gotovo ništa što je sporno, ali ne navode se cijeli dijelovi rečenica i ne daje se cijeli kontekst, a upravo je to primjer kako se na strateškoj razini dogovara operacija, kao i što je izostavljen dio da ne smije biti žrtava ni s jedne strane jer upravo to međunarodna zajednica želi'.

Sve se to izgubilo, smatra Lošo, u 'medijskom i informacijskom ratu u kojem možete preokrenuti i molitve i 10 zapovijedi, a rat uvijek nosi žrtve'. 'Neposredni počinitelji', za njih 'admiral sigurno ne zna', kazao je opet prebačen u treće lice, pa potom dometnuo da je 'država pokrenula nekoliko tisuća procesa i to je Vlada i trebala'.

Čašu gorčine prolio je Lošo govoreći o optužnici generalima, ustvrdivši da je 'najsramotnija odluka ona kad su promjenom vlasti zastupnici napisali ovu optužnicu i 'neka ih bude sram sve i jednoga koji su dignuli ruku za tu odluku da Oluja prijeđe u nadležnost Haaga'. No samo koji tren kasnije ustvrdio je da je 'optužnica za Haag napisana točno u 17 sati 4. kolovoza 1995. kad je Carl Bildt ukucao u medijski prostor da je Knin prekomjerno granatiran, a sve je ostalo bilo stvar tehnologije, dok je u isti taj sat Mile Martić izdao naredbu za evakuaciju'.

'Nikakvog zločinačkog poduhvata nije bilo', zaključio je još jednom Lošo i ponovio da je sve to velikobritansko maslo, ali nije zanijekao da je bilo zločina u Oluji, no naglasio je da se radilo o vojnoj operaciji u kojoj je sudjelovao velik broj vojnika i koja se odvijala na širokom području, pa nije bilo moguće sve kontrolirati.