Kada te i glavna urednica pita kako to da ne pišeš prozu, onda je stvarno vrijeme da se zapitaš što još radiš po ulici s diktafonom. Davno je to bilo kada sam se prokrijumčario na novinski papir. I bilo je upravo s kratkim pričama. Kao mali omaž tim prvim koracima koji me i dan-danas prate između redaka – jer, čisto novinarsko izvještavanje nikada me nije zanimalo – serviram vam dogodovštine iz života saksofonistice Ive. Žene koja mi se pojavila u snu.

'U ovu zemlju ja sam donijela new age, world music, jazz rock, fusion...'

Hodao sam Ilicom i kroz graju popodneva nazreo karakterističan zvuk saksofona. Ljudi rastreseno gledaju izloge, žvale sladolede, pogledavaju jedni druge u vječnom odmjeravanju snaga po zagrebačkom centru. Dolje negdje, u razini potkoljenice, sjedi ona. Roza sandale na petu, vruće hlačice, razbarušena kosa, razmazana šminka, oči sakrivene ispod predimenzioniranih sunčanih naočala. Popucani lak na noktima, ruke i stopala svjedoče o produženom boravku na otvorenom. Sjednem pored nje. 'Oprosti...' Svirka prestaje.

Snovi se zaboravljaju, slike se stapaju jedna s drugom, riječi su napola artikulirane, značenja divljaju. Usprkos tome, sjećam se živo nekoliko rečenica: 'Pogledaj ove ljude koji prolaze. Oni ne čuju. Oni jednostavno ne čuju, čovječe. I ja razumijem da oni ne čuju. Oni nikad nisu ni čuli', odzvanja glas saksofonistice dok ekipa i dalje blentavo prolazi zabezeknuta njezinom pojavom. Pokazuje mi kovčeg. Zaradila je 2 kune u dva sata. Jedino se zaustavljaju Ameri. Oni kupe i CD.

Kažem joj: 'Iva, izgledaš kao klošarica koja je prije pola sata naučila nekoliko tonova na saksu u nadi da će ušićariti za cugu'. Žena diže obrve i krene – 'pa je l' znaš ti tko sam ja?' – 'Pa, čuo sam nešto...Ti si ona poznata spisateljica za djecu...' – 'Gle, mali, u ovu zemlju ja sam donijela new age, world music, jazz rock, fusion... I da, pišem SF knjige. Dužni su mi iz Kontinental filma 1.500 eura za film koji snimaju po mojoj knjizi. A knjigu koju sam objavila ovdje i dobila bijednih 2.000 kuna, sad raspačavaju po Južnoj Koreji. I znaš koliko su mi dali za to? 70 dolara! Ej, čovječe. Kako god da okreneš, kako da ja živim, bilo od mjuze, bilo od pisanja?!'.

San se počinje granati, postajem sve nemirniji. Nikako da se probudim. Moja podsvijest igra se mnome i podvaljuje mi priču o Ivi koja je objavila devet albuma, bila pionirka saksofona u Hrvatskoj, napisala čitavu policu knjiga za djecu, makedonski otac joj je bio ravnatelj koncertne direkcije i sa 17 godina dirigirao je beogradskom filharmonijom, mama operna pjevačica i glumica. Rođena u Skoplju, odrasla u Zagrebu, pet godina živjela je u Londonu pa natrag ovamo, 'u selendru od Zagreba'. Nema nigdje suvislo prespavati, a još manje zaraditi. Murjaci po centru natječu se tko će je brže odvesti u policijsku postaju. Bulaznim, ali ne mogu si pomoći.

Živi jedino i isključivo od Trevora Jamesa

'Bila sam 40 puta u zatvoru prošle godine. Zbog sviranja na cesti. Kužiš? Onako, prođu, stanu, stave ti lisičine i idemo. Ne zezam se, takav je zakon.' – 'Pa zašto nisam nikad vidio da gnjave druge muzičare po ulici?' – 'Ne znam, ja sam im valjda glasna. Imam taj poseban zvuk. Ali odvode me ne samo zbog sviranja, nego i zbog vrijeđanja uniforme, ćudoređa, pizdarije... Izmisle nešto. Meni života ovdje nema.' San me istom baca na scenu u policijskoj postaji: 'Kažem im – je l' imam pravo na jedan poziv. Kažu, imaš, ali ne smiješ ti zvati, nego ćemo mi umjesto tebe. Kažem, nazovite ministra kulture. Naravno, nije zvao. Onda mu kažem, nazovite moju polusestru. Nije zvao. Nazovite mog producenta. Nije zvao. Kad te odvedu tamo, rade ti što hoćeš. Analni i ginekološki pregled. Svaki jebeni put. Guranje prstiju u rukavici u sve otvore koje imaš. Kao traže drogu. To je tako. Maltretiranje od debila. 40 puta.'

Vrhunska saksofonistica i spisateljica. Živi jedino i isključivo od Trevora Jamesa, kako je nazvala svoj saks. Policija kojoj je slon prdnuo u uho, ali i u nekoliko vitalnih organa, u jednoj je epizodi konfiscirala Trevora i osudila ženu na četiri mjeseca doslovne gladi: 'Tada sam skoro umrla od gladi. Prvih tjedan dana živjela sam u stanu kod frenda, ali bez ijedne mrvice hrane. Apelirala sam kod tadašnjeg predsjednika i on je nakon četiri i pol mjeseca uspio ishoditi da mi se vrati saksofon. Da ti ne pričam kako su mu svi federi bili potrgani. Morala sam dati 3.000 kuna za popravak'.

Hrvatska nije glazbena nacija. Nije glazbeno organizirana. Nitko ti neće pomoći ni toliko. Nemaš prava ni na što. To je takva zemlja. Pisala je radiodrame, priče za telefonske automate, vrhunsku prozu, znanstvenu fantastiku i Zonu sumraka. Puno slikovnica, puno knjiga. Dječje priče. Njih milijun. Slavenka Drakulić bila joj je profesorica u Drugoj gimnaziji. Redovito bi čitala njezine priče pred razredom. Svirala je u Lisinskom, po zagrebačkim otvorenim pozornicama, surađivala s najvećim imenima u regiji, točnije, oni su surađivali s njom.

'Psi imaju više sluha od većine ljudi koji ovuda prolaze'

Za razliku od prijatelja koji su se ili poubijali ili poženili, Iva ne planira ni jedno ni drugo. 'Ne mogu ti ja to s familijom... Mijenjam muškarce kak' mi se digne. Ljudi imaju familije, rade negdje, snađu se. Ja nemam ništa. Samo svoj saksofon. I onda mi kažu da trebam svirati s elitom na elitnim mjestima. A gdje je ta elita? Elitni glazbenici nemaju vremena za mene i onda sviram s klincima pa sam frustrirana.'

Klinci su joj apsolutno fenomenalni, kaže pet minuta kasnije. Dok ne krenu u školu. Oni su joj publika. Otvore joj srčanu čakru. I životinje. 'Psi imaju više sluha od većine ljudi koji ovuda prolaze.'

U Londonu su ljudi drukčiji. Kupovali su joj saksofone kao da su bomboni. 'Nisam tamo svirala na cesti, ali ovdje ne mreš zaraditi', kaže Iva, fantomska saksofonistica u vrućim hlačicama koja je u štiklama prešla Vidovu goru na Braču.

Članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, priznata spisateljica i saksofonistica tehnički ne bi smjela svirati na ulici. Tehnički. A realno? Realno ima svako pravo na besplatnog ginića u Petrinjskoj, neplaćene honorare i volonterske angažmane.

Moram paziti što sanjam.