Budo, u slobodnom prijevodu s japanskog: put ratnika, usko je povezan s ratničkim vještinama srednjovjekovnih japanskih ratnika, samuraja, koje su kroz određene transformacije našle svoj put do današnjih dana i raširile se svijetom.
U srednjovjekovnom Japanu, zbog čestih klanskih sukoba, a dijelom i prijetnje izvana od strane Mongola, razvile su se i njegovale različite ratničke

vještine, poput gađanja iz luka, jahanja (i to dvoje u kombinaciji), borbe sabljom, kopljem te goloruke borbe.
Postojalo je mnoštvo škola različitih ratničkih vještina, ryuova, koje su vrlo često lokalni vlastelini držali pod svojim okriljem kako bi imali utrenirane ratnike.
Među prvim vještinama koje su se izdvojile u zasebne škole bila je vještina gađanja iz luka, kyudo, a nešto kasnije osnivaju se i škole mačevanja, kenjutsua, te ostalih vještina, poput vještine goloruke borbe. Kao uvod u raznolik i bogat krajolik koji je okruživao drevne japanske borce na njihovom putu ratnika na početku izložbe prikazana je karta Japana s lokacijama najznačajnihih škola ratničkih vještina i nastavlja s izlošcima samurajske opreme.

Duša samuraja
Izložene replike samurajskih sablji fasciniraju ljepotom izrade. Pozornost koja se pridavala izradi sablji ne čudi s obzirom da se sablja smatrala dušom samuraja. Stati samuraju na sablju značilo je povredu časti (i gubitak glave). Iako je katana, sablja s jednom oštricom, sinonim samurajske sablje, često se koristio i mač s

dvije oštrice, tsurugi, koji je za razliku od katane bio ubodno oružje.
Kawari kabuto, neobične kacige (na japanskom kawari znači, neobičan, fantastičan), kakve su nosili samuraji u bitkama, te dva izložena samurajska oklopa, fanove 'Ratova zvijezda' mogli su podsjetiti na Dartha Vadera, čiji je kostim inspiriran samurajima. Ovako neobične kacige osim zaštitne funkcije imale su ulogu zastraživanja protivnika i lakše identifikacije vlastitih suboraca.
U zadnjem dijelu izložbe posjetitelji su mogli vidjeti ono u što se transformirala samurajska tradicija danas. Kimona, hakame, široke hlače kakve se nose primjerice u aikidu, kendo, oklopi za sportsko mačevanje, shinai, bambusovi mačevi za vježbu, oprema za trening borilačkih vještina. Japanske borilačke vještine kakve danas poznajemo, a mnoge možemo i vježbati u Hrvatskoj, uglavnom se znatno razlikuju od izvornih vještina.

Upornost, čast, hrabrost...
Početkom reformacije Japana u razdoblju meiji, koje nastupa 1868. godine, ratnička klasa gubi na važnosti, a samim time dolazi do potreba za transformacijom ratničkih vještina. Dotad su te vještine služile kako bi se oduzeo život, ali počele su se transformirati u borilačke vještine koje čuvaju život. U tom periodu te vještine

postaju budo – put ratnika, usmjerene ne samo na tjelesni, već i na mentalni i duhovni aspekt. Kako su dotad vještine bile isključivo usmjerene na ratničku klasu, koja se od rođenja pripremala za borbu, samo rukovanje mačem ili lukom nije trebalo sadržavati ništa osim čiste vještine. Međutim, izdvajanje vještine i obučavanje običnih građana zahtjevalo je ne samo transformaciju vještine iz ubojite u obrambenu, nego i dopunjavanje vještina drugim elementima. Uz to mnoge su vještine dobile i sportski karakter. Pionir preobrazbe samurajske vještine u borilačku vještinu za građanstvo bio je otac džuda Jigoro Kano. Zanimljivo je da je najpopularnija japanska vještina, karate, imala nešto drugačiji put od ostalih. Dok su džudo, aikido ili džiju džicu porijeklom ratničke, karate je nastao transformacijom kineskih vještina obrane na jugu Japana među nižim društvenim slojevima. No neovisno o tome i karate njeguje jednake vrijednosti kao i ostale vještine.

Danas smo svjedoci poplave borilačkih vještina. Neovisno o tome jesu li više tradicionalne ili moderne, usmjerene i na mentalne i na duhovne aspekte ili više na samu vještinu i umijeće obrane, većina ih u praktikanata nastoji njegovati samurajske vrijednosti kao što su upornost, čast, lojalnost, hrabrost, koje nam često nedostaju u svakodnevici.