Donosim vam intervju s talentiranom glazbenicom Michelle Gurevich uoči večerašnjeg nastupa u Tvornici kulture u sklopu Sounded bodies festivala. Dijelimo i neke ulaznice - za više različitih koncerata u zagrebačkoj Tvornici i splitskom Judinom drvu.
Ono kad se spoji da ti trenutačno omiljeni bend svira u trenutačno omiljenom klubu. Chinawoman u Judinom drvu u Splitu. Michelle Gurevich kanadska je kantautorica ruskih korijena koju je hrvatska publika zavoljela već nakon prvog koncerta 2011. godine u Zagrebu i od tada imaju neraskidivu vezu. Ono što najviše fascinira kod ove umjetnice jest to da sve albume objavljuje sama, bez diskografske kuće koja stoji iza nje. Dovoljno da se, ukoliko već niste, zainteresirate za ovu melankoličnu indie divu.
MK: Što je Chinawoman? Je li to projekt ili osobna stvar?
Michelle: Još uvijek nisam razlučila. I samoj mi je misteriozno to što se događa. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću biti ovdje u Splitu i svirati svoje pjesme ne bih mu povjerovala.
MK: Što si radila prije prije 10 godina?
Michelle: Radila sam kao videomontažerka u filmskoj industriji. I onda sam jednoga dana napisala pjesmu..
MK: ...koju si usput sama i otpjevala?
Michelle: Bilo je jednostavnije reći: 'Michell trebaš ovako to otpjevati ili to je osjećaj koji trebaš slijediti.' Imala sam ideju kako to treba zvučati i u tom trenutku nisam vidjela nikog boljeg.
MK: Je li tvoja glazba tužna ili melankolična. Ima li uopće kakve razlike?
Michelle: Melankolična glazba na neki način može biti i sretna, a tužna i ne baš. Ako ćemo tako, onda je Chinawoman sretna patnja ili tragična proslava. Kako se uzme.
MK: Odakle to dolazi, sretna patnja mislim?
Michelle: Mislim da to dio istočne tradicije. Idemo piti zajedno, pjevati zajedno, patiti zajedno.
MK: Osjećaš li se kao Ruskinja? Što si pokupila od ruskog mentaliteta?
Michelle: Tehnički ja jesam Ruskinja pošto su moja oba roditelja Rusi. Iako sam rođena u Kanadi mislim da imam tu dozu ruske drame i humora. Ima nešto mistično u toj Rusiji jer primjećujem da je ljudima uvijek zanimljivo moje podrijetlo. Posebice na zapadu.
MK: Ima nešto ruski i u tvojim tekstovima...
Michelle: Svakako da ima..u akordima, melodiji, a ponajviše u tekstovima. Kako već rekoh..tragična proslava.
MK: Na čemu si odrasla kad je glazba u pitanju?
Michelle: Na ruskom, talijanskom, francuskom popu, ali isto tako na grungu; Nirvana, Metallica, Broken social scene.
MK: Zašto si Kanadu zamijenila Berlinom?
Michelle: Zbog toga što trenutačno nalazim više inspiracije za svoju glazbu u Europi, a i zato što su me više tražili da sviram u Europi. Berlin sam odabrala zato što su mi rekli da je cool i pun je Kanađana.
MK: Glazbu stvaraš u svojoj sobi, znači li to da ne vjeruješ u studijsku produkciju?
Michelle: Mislim da nije nužna za ovo što ja radim, Imam više mogućnosti kod kuće. Mogu snimati dok doručkujem. Ako vidim da mi ne ide, odmorit ću se, izaći van i snimat ću navečer. A i više vjerujem u emociju. Ne moram zvučati tehnički savršeno. Ne opterećujem se time.
MK: Prije intervjua si mi rekla da trenutačno privatno slušaš potpuno drugačiju glazbu od one koju produciraš. Hoće li to utjecati na Chinawoman u budućnosti?
Michelle: Berlin je ipak napravio svoje. Izlazim često vani i slušam različitu glazbu. Prije sam i privatno slušala dark, a sada se želim malo opustiti pa si priuštim i veseliju glazbu. To već jest malo utjecalo, no sumnjam da ću ići dalje s tim. Mislim da to ne bi bilo fer ni prema Chinawoman, a ni prema njenoj publici.
MK: Hrvati te jako vole. Što misliš zašto je to tako?
Michelle: Valjda zbog toga što imaju dobar ukus. Haha. Ne znam, valjda se mogu poistovijetiti ili ih možda podsjeća na nešto što su njihovi roditelji slušali kod kuće...
MK: Imaš li ambiciju raditi filmsku glazbu?
Michelle: Nemam ambiciju pisati glazbu za film, ali mi imponira kad netko traži moju pjesmu kao što se dogodilo s pjesmom Party Girl za istoimeni film koji je na ovogodišnjem kanskom festivalu osvojio nagradu Camera d'Or
MK: Koje instrumente sviraš?
Michelle: Dok snimam sviram sve, a na stage-u sintizajzer i električnu gitaru.
MK: Koji su ti planovi u bliskoj budunosti?
Michelle: Pisati, pisati, pisati i nadati se da će to biti dobre pjesme.
MK: A u daljoj, gdje se vidiš za 40 godina?
Michelle: Nadam se da će me život iznenaditi. Možda ću imati troje djece i farmu kokoši. Možda će biti nešto sasvim drugo. Ne zamaram se time. Mislim da je upravo čar u faktoru iznenađenja.
