Voditelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar (Vukovar) i sudionik Domovinskog rata, dr. sc. Dražen Živić smatra da će dvojezičnost u službenoj uporabi u Vukovaru biti prihvaćena od hrvatskog naroda 'onoga trenutka kada i u tom gradu u punom smislu riječi profunkcionira pravna država na koju se često, i ne bez razloga, pozivamo'.

Živić kaže da će se to dogoditi onda kada 'počinitelji ratnih zločina budu kažnjeni, kada se razriješi sudbina zatočenih i nestalih, kada se otklone prijepori oko fiktivnog prijavljivanja prebivališta na području grada, kada se 'srede' popisi birača, kada svi, pa i vukovarski Srbi, preuzmu odgovornost za izgradnju zajedničkog života, a ne samo suživota…'

Tada će, po njegovom mišljenju, uvođenje dvojezičnosti biti prirodan nastavak procesa izgradnje vukovarske zajednice na temeljima mira, istine i pravde, međusobnog razumijevanja, uvažavanja i solidarnosti što stoji i u članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Dakle, da bi se ispunilo pravo na dvojezičnost, Živić smatra da se trebaju najprije osigurati i uvjeti iz tog članka.

Živić kaže da nije potrebno Vukovarcima tumačiti važnost poziva na opraštanje, jer su oni to u proteklih petnaest godina živjeli punim plućima: 'Ali je za Hrvate očito neprihvatljivo pritom ih pozivati da pogaze svoj ponos i na simboličkoj razini iznevjere žrtvu koju su podnijeli za slobodu Hrvatske. Ako ništa drugo, onda bi barem za to odgovorni u hrvatskoj vlasti, ali i predstavnici srpske nacionalne manjine, trebali pokazati više razumijevanja i suosjećanja.'

Živić podsjeća da je višejezičnost u Vukovaru dio bogate povijesne i kulturne baštine te tvrdi da se pogrešno tumači da su vukovarski Hrvati protiv dvojezičnosti ili višejezičnost, 'jer oni s njom svakodnevno žive i susreću se već stoljećima s pripadnicima manjina kojima materinski jezik nije hrvatski'. Kaže i da sam Ustavni zakon ne izaziva prijepore nego da je puno važnije pitanje - hoće li primjena Ustavnoga zakona narušiti postojeću razinu mira i međuetničke snošljivosti, razumijevanja, dijaloga i uvažavanja?

'Zašto se ovom važnom i nadasve osjetljivom pitanju nije prišlo s puno više razumijevanja i suosjećanja za one kojima uvođenje službene dvojezičnosti u Vukovaru u ovom trenutku nije prihvatljivo ili imaju određene rezerve po tom pitanju? Izostanak dijaloga pridonosi napetosti i ugrožava osnove na kojima bi u Vukovaru trebalo graditi trajan, pravedan i iskren mir što je, dakako, preduvjet svekolikog razvoja pa i unapređenja međuetničkih odnosa i suradnje', rekao je Živić očito smatrajući da političari snose debeli dio odgovornosti za stanje u Vukovaru te da još treba pričekati s ćirilicom.

S druge strane, profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu dr. sc. Žarko Puhovski odbacuje svaki argument koji govori o odgodi primjene zakona: 'Nijedan argument protiv dvojezičnosti koji sam čuo u višetjednoj raspravi ne smatram suvislim. Oni koji govore da su se Srbi okoristili etničkim čišćenjem u Vukovaru, da bi danas valjda imali 35 posto stanovnika u gradu, nisu u pravu. Naime, i Hrvata u Vukovaru danas ima više nego što ih je bilo 1991. godine.'

Onima koji govore da uvođenje dvojezičnosti izaziva uznemirenost građana Vukovara te da ih je na prosvjedu bilo 20 tisuća Puhovski također uzvraća kako to ni izbliza nije istina i da na prosvjedu nije bilo toliko ljudi: 'Policija čak nije objavila službeni podatak o tome koliko je građana izašlo na prosvjed, a znam da značajan broj okupljenih građana uopće nije bio iz Vukovara.'

Da je zaista i većina građana protiv ćirilice to opet nije važno jer, podsjeća nas Puhovski, zakoni postoje i zato da se manjina zaštiti od većine. A manjina su u ovom slučaju Srbi. Osim toga istaknuo je da niz općina u okolici Vukovara, koje nisu u ratu prošle ništa bolje od Vukovara, provode zakon i odredbu o dvojezičnosti bez problema. 

'Još jedan argument protiv ćirilice bio je taj da se nisu riješila pitanja nestalih i da nisu kažnjeni svi zločinci. Ja kažem da to opet nema veze s ćirilicom. Napad je vodila JNA u kojoj je službeno pismo bila latinica. Radi se, dakle, o izmišljotini kojom se želi pokriti neprincipijelnost kako kod HDZ-a, tako i kod srpskih političara', rekao je profesor političke filozofije i podsjetio da je upravo HDZ 2009. u Gradskom vijeću donio odluku o uvođenju ćirilice a danas su najzagriženiji protivnici. 

Isto tako, kaže da su srpski političari zapravo inzistirali, ne samo na ćirilici, nego i na jeziku: 'Srbi u Vukovaru govore istim jezikom kojim govore i vukovarski Hrvati. Srbi su inzistirali na nastavi na srpskom jeziku, a radilo se o dvopismenosti, a ne na dvojezičnosti. Sve je to dovelo do situacije u kojoj se odigrava replika splitske rive u Vukovaru.'

Puhovski objašnjava kako će Vlada vjerojatno sada učiniti ono što je njezina ovlast i obaveza, a to je postavljanje natpisa na latinici i ćirilici na ulazu i izlazu iz grada te dvostruke natpise na državnim institucijama. No hoće li svaka ulica u Vukovaru imati dvostruke natpise, to je pitanje buduće gradske vlasti. Stoga je jasno zbog čega je političarima ovo pitanje tako 'zanimljivo' i zbog čega se građanima Vukovara zapravo manipulira.

'Vrlo je neugodna situacija u kojoj nekoliko parlamentarnih stranaka javno traže da se ne postupa po zakonu, a nisu dale nikakva druga kompromisna rješenja. Zakoni se moraju poštovati a sve drugo je hajdučija. Imamo hajdučiju protiv ćirilice, a za hajdučije se oduvijek češće prozivala srpska strana, sada ju mi provodimo', rekao je Puhovski. 

Ono što bi odgovorni političari, kojima je zaista iskreno stalo do patnje s kojom Vukovarci moraju živjeti, u ovakvom trenutku učinili nema veze s trenutačnom situacijom. 'Politika je odmah u tišini i miru trebala napraviti kompromis, a onda nakon izbora u miru donijeti odluku. Tko ne bude zadovoljan onda ima instrumente da se žali. No HDZ zna da će katastrofalno proći na lokalnim izborima u svibnju i sada se na sve načine pokušavaju izvući ne brinući kakvo će zlo učiniti', zaključio je Puhovski. 

O tome kakvo je zlo politika učinila 20 godina nakon najgoreg stradavanja Vukovara, svjedoči naslovna fotografija ovog članka. Djevojčica rođena nakon završetka rata sudjelujući u ovakvim prosvjedima ima velike šanse da naslijedi traume svojih roditelja. Njihove traume pretvorene su u kolektivnu moralnu ucjenu koju koriste politički profiteri i kalkulanti, uporno ih zbunjujući pozivima da 'zaliječe rane' dok im s druge strane u njih trljaju sol. U nekom paralelnom svemiru, ona je djevojčica, možda, umjesto prosvjedovanja i učenja mučeničkih parola naučila pokoje slovo jednog pisma kojim se, pored njezinih sugrađana, stoljećima služe milijuni ljudi važnih kultura s bogatom i važnom poviješću. To joj znanje sigurno neće nanijeti nikakvo zlo.