Nešto više građana defiliralo je novouređenom šetnicom uz rijeku Vuku. Odrasli su igrali stolni tenis, a mali vozili bicikle po nasipu. Nisko rujansko Sunce obasjava obitelji u šetnji. Jedna ekipa je na ljuljačkama, druga na klackalicama. Netko se nekome izjadao ili kupio sladoled zbog prve petice u školi.

Prije spektakla u grotlu Marakane reporterka na TV-u izvijestila je da 'Stožer ne odustaje od svojih zahtjeva...'. Javljanje je uživo s terena, jer je Vukovar teren koji hrvatsko gledalište prati strasno. Jedan dan moratorij, drugi dan duži moratorij, u ponedjeljak razbijanje dvojezičnih ploča, koje u utorak nitko ne dira, a ni ne čuva.

Ni drugi ne odustaju. Martina Uglik od nečega što naziva normalnim životom, misleći na sreću ljudi oko sebe, svoje obitelji i vlastitu. Onih koji jesu grad, kao što je rekao najpoznatiji vukovarski glas, u ratu zauvijek utihnut, a već dugo kao zaboravljen. 'Taman kada povjerujemo da gradimo mir, jer to sustav svih ovih godina nije ni pokušao, iznova smo razočarani. Ne, ni najmanje se ne bojim ljudi koji ovdje žive. To radi netko drugi', ogorčeno govori Martina, a na licu joj se izmjenjuju znaci ljutnje, jada i prezira, kao da se iznemogla našla na vrhu brda s kuglom besmislenog tereta.

Nije lako kada te nazivaju i ustašom i četnikom dok u Mirovnoj grupi mladih Dunav organiziraš radionicu o miru i suživotu ili rock koncert bendova iz raznih zemalja. 'Tijekom svih ovih godina naučili smo da je jedino moguć uspjeh u individualnom radu s osobama. Tek onda je moguća promjena. Ali mi smo mala udruga. Država je, očito, sposobna bila jedino postaviti te nesretne ploče u pet sati ujutro i čekati reakciju. Zato ne osuđujemo nikoga tko se revoltiran na njima iskalio, nego smo poslali apel da bilo što naprave bez nasilja', objašnjava.

S Vanjom Đurić Bilanović ostala je zatečena nedavnim zahtjevom iz medija da se pronađe jedan Srbin i jedan Hrvat, žrtve rata. 'Zamisli, da ih dovedemo kao na izložbu da ih snime. Da se zadovolji forma o dvije strane. S tim ne želim imati nikakve veze', kaže Vanja čije je nepovjerenje u medije dodatno poljuljalo praćenjem aktualnih događanja u Vukovaru, koja u trominutnim vijestima s hrvatskog dalekog istoka izgledaju kao tinjajuće žarište što svojom simbolikom neprestano prijeti širenjem. Jer Vukovar je simbol koji nitko ne pita za zdravlje i žrtva od koje svi traže još.

Josip, jedan branitelj i logoraš, izgleda umorno. Jutros je bio na Trpinjskoj cesti, a navečer presvukao dres i navija za Vatrene. Želio bi biti na Marakani uz nogometnu reprezentaciju, ali ne uz rizik od navijačkih sukoba do kojih mu ni najmanje nije stalo. Barem da je gradska uprava na trgu postavila veliki ekran, kao što je najavljeno. 'Nije jednako gledati utakmicu s prijateljima u kafiću ili sa svima zajedno na trgu. Ali očito je to zbog ove situacije.'

Umorno govori i dr. sc. Ljiljana Gehrecke, koja tvrdi da se 'ova situacija' stalno ponavlja. Ljudi dolaze, potpale vatru i odu, a drugi ostaju da se dalje bore s njom. 'Ćirilica je jedna metafora za mržnju kojaneprestano postoji. Uložili smo jako puno vremena u udrugama da ukažemo na opasnost od mržnje, koja razara zdravlje i ima posljedice na sve ljude. Tužna sam i razočarana jer mi se čini da nismo uspjeli', govori dugogodišnja aktivistica i stručnjakinja civilnog društva u gradu, koja vodi Europski dom Vukovar.

I ona je iz prakse uvidjela da se najviše postiže izravnim, individualnim radom s traumatiziranim ljudima. To su četveromjesečni seminari na kojima uče upravljati svojim zdravljem, a u drugom dijelu kako prevladati emocije mržnje, straha i krivice.

Nikada nismo spominjali pomirenje i opraštanje. Oni su nemogući bez prevladavanja i nestanka mržnje, straha i krivice, tih triju emocija koje ubijaju. Mržnja je jako kompleksna emocija jer se, kada nestane njen objekt, prenosi na drugi i tako uništava čovjeka. To je proces dugotrajnog rada na sebi. Nasuprot su emocije iscjeljenja, a to su ljubav, sreća i zahvalnost. I mi smo kroz uporan rad s više stotina ljudi vidjeli na primjerima kako su promijenili svoje živote i kako su se oslobodili', naglašava.

S tim se ne može do naslovnica. Ali mogu neka desetorica nesretnika koji su te noći napali policajce i završili u stanici. 'Želim se udati. To mi je najveća želja u životu', rekla je ranije mlada profesorica, a jedan navijač zapalio je baklju u čast zgoditka, na čijem je plamenu bljesnula njena crvena kosa i bijela nevina put. Izgledala je sretno. Kaže da je takvom čine učenici kojima prenosi ljubav prema znanju i knjigama napisanima na nekom od pisama.