Lokalni mediji javljaju da je na imanje rodne kuće Puniše Račića, gdje je spomen-ploča postavljena, pristiglo oko tri stotine ljudi.

Kako piše Novi list, Račić je na njoj tituliran kao sudionik oslobodilačkih ratova od 1912. do 1918. godine, narodni zastupnik u jugoslavenskoj skupštini i nositelj Albanske spomenice.

Račić je, kao tajni agent i član tajne dvorske organizacije Bela ruka, radio prljave poslove za kralja Aleksandra I. Karađorđevića, dok je u trenutku atentata u beogradskoj skupštini bio zastupnik Radikalne stranke i zagovornik velikosrpske politike.

Tijekom zasjedanja Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. izbila je žestoka rasprava te je Račić s govornice zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te smrtno ranio Stjepana Radića, a ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.

Račić je zbog ubojstva Đure Basaričeka i Pavla Radića kažnjen s 20 godina zatvora, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, pet godina za ranjavanje Ivana Granđe i četiri mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara.

Kaznu je poslije prizivni sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.

Robiju je proveo u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca, gdje mu je poslije dolaska upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.

Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu; jedan za posilnog, drugi za kuhara, a treći za tjelohranitelja, a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći.

Prvih dana travnja 1941. godine jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd, da bi potom bio vraćen u kaznionicu.

Partizani su ga poslije ulaska u Beograd u listopadu 1944. godine na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.

U novije vrijeme Puniša Račić se, u kontekstu srpsko-hrvatskih konflikata, u dijelu srpske javnosti nastoji rehabilitirati kao nacionalni heroj.