Iskreno, mislio sam da je ova tema osuđena na neuspjeh. Tko bi neobrijanog slučajnog stranca pripustio među privatne detalje koji se drmusaju u najmisterioznijem fenomenu svemira - ženskoj torbici? Prostorno nedokučivo, ali koliko god bila mala ili velika, u nju će stati svaka zamisliva stvar, plus, i sama vlasnica će se u redovitim intervalima iznenaditi što je u njoj našla. To je kao neka sveta veza. Ono, kad te cura zamoli da joj izvadiš nešto iz njene torbice praktički ti je rekla da joj staviš ruku u gaćice. Tako sam mislio do 11 ujutro u četvrtak. A onda...

Onda sam došao na Cvjetni trg, posjeo se u popularni kafić, srknuo par gutljaja kave za stres pustih odjeba koji mi slijede i došao do prvog stola. 'Hej, cure, vas mogu malo zagnjaviti, obećajem da ću biti urnebesno kratak i zabavan. Nego, gle, radim priču koja će otprilike imati naslov Turneja po ženskim torbicama u Zagrebu...'. I tako, objasnim im ekspresno što hoću, a one se sretne i nasmiješene krenu hvatati za svoje torbice i otvarati ih. Pomislim, imam nevjerojatnu sreću. Wow. Mogao bih danas uplatiti loto.

I da krenemo - prva torbica s Cvjetnog obuhvaćala je sljedeće pojmove: šminka, voda, ogledalo, novčanik, dezić, osvježavajuća vodica 'za preko ljeta', kišobran, uložak, slušalice, ključevi, labelo, gumica za kosu, mini parfeme 'jer mi se ne da furati bočice' i... i.. i... narukvica za sreću iz Međugorja! Raritetan ulov, pomislim, i to iz prve! Sad znam, torbice i služe upravo tome – da uz seriju regularnih ženskih pomagala za svakodnevicu, ugoste i nešto što je palo s Marsa. Pardon, s Venere. Ili, u ovom slučaju – iz Međugorja.

I dok sam ja razmišljao o tajni osvježavajuće vodice za preko ljeta, kolegica već počinje s dubinskom analizom svojeg tobolca. Znači, tu pričamo o, redom, skripti iz rimskog prava, indeksu, slušalicama, novčaniku, nerazvrstanom papirnatom smeću, mobitelu, kremi za ruke, vodi, tri labela, ružu, gumici za kosu, žvakama, upaljaču, ključevima i kišobranu. Već mi je na drugoj torbici postalo jasno da moja fascinacija njihovim sadržajem nije toliko slučajna. I vlasnica se zabezeknula kada sam je pitao da zašto tri labela. 'Fakat, ne znam zašto.'

Krenulo je dobro, dobivam krila, postajem nezaustavljiv u namjeri da se dokopam najmračnijih kutaka tih rupa bez dna što vise o ramenima ili po rukama naših divnih sugrađanki. Pikiram curu s polupankerskom frizurom koja me ugošćuje za svoj stol i par sekundi kasnije krene vaditi utrobu svoje torbice. Pričamo o pernici. Da, pernici. Pomislim, kad sam zadnji put nosio pernicu? Je l' to bio peti ili šesti razred? Ali hej, tu su i dvije vrećice šećera, neseser za šminku, torbica za duhan, torbica za novčanik, torbica za... zezam se, ali ima i USB u obliku cucka, vlažne maramice za dezinfekciju, filter, ključeve i jasno – selotejp. Zašto selotejp? Za hitnu depilaciju u slučaju nužde? 'E stvarno nemam pojma zašto...'. Zapele mi za oko i dezinfekcijske maramice. Čemu, zašto, halo? 'To mi je nakon što se vozim tramvajem. Pa jesi kad razmišljao što je sve na onoj dršci?' Krenem razmišljati... hm... teško pitanje. Sjetim se volana u svom autu i počnem u glavi uspoređivati gdje ima više bakterija. Jer, ako toliko žena koristi dezinfekcijska sredstva i sve se redovito voze po tramvajima, štange su praktički sterilizirane.

Pola sata kasnije i shvaćam da su dezinfekcijska sredstva, gelovi i vlažne maramice skoro pa redovit inventar zagrebačkih torbica. Dvije gospođe u najboljim godinama sjede nedaleko. Ajmo vidjeti kako izgleda generacijski jaz ispod ciferšlusa. Šarmantne dame bile su oduševljene idejom. Dama prva barata sljedećim - bombon, ključevi s nožićem, prazna kutijica za žvake, papirnate maramice, platnena ekološka vrećica, olovka, kartica za dućan s notesom 'u koje piše stvari koje ne upisuje u mobitel, a istovremeno je zgodan i za sakupljati papire', zatim lepeza, 'neseser u kojem ima svašta', sunčane naočale, naočale za čitanje, kabel za mobitel, USB stick. Druga nastavlja niz - 'sunčane naočale, mobitel, novčanik, neseser s podsjetnicama, imenikom i svačim, notesom, ključevi, drugi neseser samo s karticama, dvije kemijske, parfem, rašpica, nešto priručne literature za pročitati, vlažne maramice, vrećica za dućan, mali fascikl za račune, kuponi za kazalište'

OK, kužim. Lepeza, rašpica i kazališni kuponi – to je ta rafiniranost koja se stječe vremenom... ukoliko je prognoza dobra. Jedna od njih se prisjetila trenutka kada je prijateljici u godinama išla posložiti torbu i pronašla podvezicu. Cure s prethodnog stola su također spomenule frendicu koja vječno u torbi fura klamericu. A mene za sljedećim stolom čeka jednako egzotična senzacija. Pored standardne opreme ključeva, novčanika, slušalica, naočala, telefona i sporadičnih uložaka i tampona nazočio sam vrećici smeđeg šećera, računima, flasterima, vrećici suncokretovih sjemenki, špangicama, lančiću i jednom starom čepu od šampanjca. 'To mi je od prošlog rođendana. Nosim ga za sreću.' Kul. Meni bi bio dovoljan šampanjac bez čepa.

U skoro dvadesetak torbica koje sam pretresao naletio sam na originalne detalje. Cure furaju umjerenu količinu papirnatog smeća – dakle, ekološki smo na razini - čokoladice koje su negdje dobile uz kavu, ključeve za koje ne znaju što otvaraju, otvarače za pivu, više pari sunčanih naočala za različita emocionalna stanja, bio je u igri i jedan sendvič, jedan sprej protiv nasilnika s nadolazećom erekcijom, a posebno sam zapamtio francuski ključ broj 13. 'To mi je za radijatore' – veli ona. – 'A što, kad ideš negdje onda prvo provjeriš ventile na radijatorima..?' – 'Mama mi je rekla da ga uvijek imam uza sebe. Za svaki slučaj.' Mama je uvijek u pravu.

U međuvremenu premjestio sam se s Cvjetnog trga u renomirani birc alternativaca, studentica sociologije i komparativne književnosti i bankrotiranih boema u Savskoj. Čisto da osjetim razliku. I eto je. Nisu humanistice, ali divno gostoljubiva formacija studentica građevine počastila me mafinima i otkrila svoje najdublje torbarske tajne. Tu smo naletjeli na štapiće za uši umotane u WC papir, putnu šminku 'za dan poslije', 'račun koji je strgala dok je bila ljuta', tablete za glavobolju, želudac, a – iznenađenje dana – jedna je imala krunicu i malo izdanjeNovog zavjeta. Što da kažem, nadam se da joj Gospa suflira na ispitima. Druga je imala gramofonsku ploču, treća mikser, četvrta nevažeću putovnicu koja joj služi kao osobna isprava, a sve su redom imale kalkulator. Bilo je tu vrpci za ukrašavanje, a jedna si je čak i sačuvala papirić s brojem koji se poslužuje na šalterima. Romantično.

Inspekcija na zadnjem stolu samo me zacementirala u ideji da svaka ženska torbica koja drži do sebe mora sadržavati element iznenađenja. Cura nosi sa sobom drugi komplet odjeće. Uostalom, svijet je nepredvidljivo mjesto. Nikad ne znaš kad ćeš doći doma.

A ja sam doma došao kasno popodne. Kolegica mi na mail šalje svoj trenutačni popis. Mislio sam da me više ništa ne može iznenaditi. 'Dva mobitela, novčanik, parfem, dezodorans, krema za ruke, vlažne i suhe maramice, token, mini rokovnik, sunčane naočale, tri nesesera, u jednom su ruž za usne i balzam, slušalice, memory stick, painkilleri i pilsevi za želudac (u slučaju nužde), brzodjelujući dodaci prehrani magnezij direkt i energy fast. U drugom je duhan, rizle, filtri i upaljač. Sprej za dah, vlažne maramice za čišćenje očala i kemijska olovka. Treći je rezerviran za dvije vrste uložaka: dnevne te one za ciklus. I da – avionske doze soli i papra.'

Avionske doze soli i papra. Dragi muški čitatelju, vrijeme je da odustanemo. Nije čudo da se kvantna fizika počela razvijati nedugo nakon popularizacije modernih ženskih torbica. Bilo je to u drugoj polovini 19. stoljeća. Do dan danas nismo ih uspjeli skužiti.

Za kraj, beskrajno hvala svim zagrebačkim djevojkama i damama koje sam imao čast presresti. Nisu se trudile ništa sakriti. Treba ih pod hitno instalirati u Banske dvore.