Oko stabla jedne mlade lipe prije desetak dana u zagrebačkom parku Maksimir obnovljeno je Lipovo sjedište. Prema rješenju autorica Danijele Domljan i Danijele Kovačević radnici su sastavili trodijelnu drveno-željeznu klupicu na kojoj se u hladu krošnje u razvoju sada mogu odmarati tri para istovremeno ili samostalna uživatelja prirode. Po jedan pogled na Drugo jezero, moćne hrastove prema Zoološkom vrtu i Vidikovcu, i nova maksimirska klupica ponovno ispunjava svoju zadaću osmišljenu još prije 1846. godine kada je već bila ucrtana u parkovnu mapu.

Podno Vidikovca stari dotrajali drveni devetometarski most zamjenjen je novim. Jedan od prilaza središnjoj točki parka sada je još ugodniji preko nove građevine od čvrstog hrastovog drveta. Javna ustanova Maksimir, koja upravlja ovim parkom dvostruko zaštićenim, kao spomenik parkovne arhitekture i kao zaštićeno kulturno dobro, od ove godine s radnicima zagrebačke podružnice Hrvatskih šuma ponovno uređuje staze u sjevernom, gušće obraslom dijelu kutku zagrebačke prirode.

Okružen stambenim četvrtima, prometnicama i s pogledom na stakleno-čeličnu arhitektonsku rugobu nalijepljenu na jednom lijep i prozračan nogometni stadion, Maksimir je moćno zeleno središte koje svakodnevno privlači ljude na šetnju svojim stazama, gledanje ptica ili vjeverica, sjedenje u hladu, izležavanje s kućnim ljubimcima na pošišanim travnjacima. Omamljeni gradskim asfaltom, ljeti prevrućim, zimi prehladnim za ljudski ukus, njuha narušenog udisanjem zraka zasićenog raznim lebdećim česticama i ispusima iz tuđih kuhinja, motornih vozila ili cigareta, nervozni i pod stresom od jednolične ili parajuće mješavine buka, gradski ljudi traže suprotnost svom uobičajenom okruženju.

Krajobrazna arhitektica Marina Butorac podsjeća da je Maksimir proizašao iz prosvjetiteljskih ideja o korištenju zelenih površina grada kao mjesta socijalizacije, okupljanja, druženja i uživanja u prirodi prije svega građanstva, a to je začetak oživotvorenja pojma – javne zelene površine. 'Nastao je uređenjem dijela podsljemenske zone, pretežito šume, pri čemu se kontakt-zona s gradom uredila u park, koji je dugom prostranom šetnicom i oblikovanjem slijedio parkove uzore velikih europskih gradova toga vremena, dok je dio koji se stapa s Medvednicom ostao uređena gradska šuma isprepletena šumskim stazama i jezerima.'

Tko tramvajem doputuje s drugog kraja metropole, u Maksimiru očekuje prizore ugodne svojim očima, povratak funkcija svojih osjetila, iznenađenje poput cvata jedne kruške ispred terase švicarske kuće. Posjetitelji Maksimira mogu se odlučiti na rekreacijsko trčanje ili pecanje na Petom jezeru. Zanimljivo je i proučavanje kulturnih spomenika poput Obeliska na kojem je biskup Juraj Haulik 1843. godina, povodom završetka radova na uređenju, napisao da se park predaje 'na pomoć potrebnima, koji se nisu odali neradu, mirnim građanima kao poticaj za korisnije i istodobno ugodnije obrađivanje zemlje, na ures metropole, a istodobno tako za diku domovine i dušama umornim od javnih poslova i zbilje životne, da se osvježe nedužnim nasladama prirode'.

Butorac kaže da je Maksimir mjesto bogatstva vrtno-arhitekturne kulturno-povijesne raznolikosti koja se očituje u paviljonima, uređenim odmorištima i skulpturama, park iznimne ekološke vrijednosti za trenutno preizgrađen Zagreb. Sveukupno gledajući, smatra Butorac, ovaj park iznimno je mjesto ekologije duha za sve posjetitelje i posjetiteljice.

Poprište tradicionalnih manifestacija na Praznik rada nije slučajno odabrano baš u tako jedinstvenom prirodno-kulturnom ambijentu. Radnici koji se nisu 'odali neradu', barem ne svojevoljno, u Maksimir odlaze jer osjećaju njegovu otvorenost svim društvenim položajima. Ona priroda jednako se blago odnosi prema šefovima kao i prema ostalim razinama strože ili neformalnije društveno-političke hijerarhije. Odlazak u Maksimir radnici su godinama pretvarali u prosvjed protiv nerada i izrabljivanja čovjekove grbače. Pod vodstvom sindikata svake bi godine napravili priredbu, a političari i kapitalisti dolazak su morali zaslužiti prethodnim ponašanjem. Sindikalni vođe ni govornicu ni povorku zagrebačkim ulicama ove godine nisu priredili, da bi tu jednu maksimirsku nematerijalnu baštinu prepustili gradonačelnikovom manevriranju kočijama i karanfilima.

Odakle Maksimiru ta moć privlačenja ljudi na okupljanja i samovanja, isticanja i skrivanja? Parkovi u gradu ljudima pružaju dio divljine kojoj smo nekada pripadali. Za razliku od ljudskih proizvoda koji s vremenom, često i odmah, postaju smeće, u prirodi materijali kruže u proizvodnom krugu. Zato parkovi umjesto otpada nama nude ugodne proizvode poput zraka ispunjenog kisikom i mirisima.

Međutim, Butorac smatra da ovakva prirodna mjesta unutar gradskih središta imaju još važniju ulogu, pored rekreacijske: 'Maksimir je svakodnevno oporavilište duha, uma, emocija i tijela Zagrepčana i Zagrepčanki, kroz osamu i meditaciju u šetnji šumskim predjelima, opuštanje u društvu prijatelja i prijateljica, kroz druženje i igru na nekoj od otvorenih livada, rekreacijsko trčanje vijugavim stazicama, ili oživljavanje romantike u vožnji čamcem po jezeru. Maksimir je mjesto gdje se čovjek može izolirati od gradske vreve i ponovno povezati sa samim sobom, u tišini gradske šume, čuvarice vitalno-energijskih tokova grada Zagreba.'

Dolaskom u taj prostor uređivan i održavan od 1787. godine, kada je oblikovana glavna aleja, u Maksimiru se povezujemo sa znanjima, ukusima i radom predaka i suvremenika. Možda odavde izvire dio njegove snage privlačenja masa k sebi ili snage za obranu od štetnih pojava u svojoj blizini? Jer drveće u rubnim redovima parka, prema Maksimirskoj cesti ili Bukovcu, sigurno ne bi samo moglo obuzdati građevinske i slične prohtjeve pojedinaca. Za opstanak ovih 217 godina Maksimiru je, kao i svim parkovima, bila potrebna pomoć ljudi koji ga održavaju, radnika na Praznik rada, nadzornika, odgovornih uprava, istraživača, posjetitelja i svih drugih dobronamjernika koji znaju uspostaviti suradnju s prirodom. Dok je takve suradnje, izgled Maksimira ne može narušiti ni onaj čudan ogromni stakleni zid preko puta, spomenik nekoj drugoj hrvatskoj stvarnosti, na nogometnom stadionu. Maksimir u tom ogledalu izgleda još ljepše.

Park Maksimir od 1794. godine uređivao se u duhu baroknog oblikovanja perivoja, a biskup Aleksandar Alagović kasnije je napustio taj koncept i počeo raditi na otvaranju i formiranju livada i prozračivanju parka. Obimom je Alagović dao mali doprinos nastanku parka, ali njegov značaj nalazimo u činjenici da je dao osnove za formiranje pejsažnog ambijenta. Posao je završio biskup Juraj Haulik, koji je park uređivao i oblikovao sve do svoje smrti 1869. godine. Haulik je angažirao skupinu iskusnih austrijskih umjetnika koji su se dokazali uređivanjem carskih perivoja u Laxenburgu, Schönbrunnu i Hetzendorfu kod Beča. Na čelu skupine nalazio se znameniti vrtni arhitekt carskih vrtova Michael Sebastian Riedl, koji je poveo Franza Schüchta, Leopolda Philippa, Franju Serafina Körblera, Josepha Käschmanna, Antuna Dominika Fernkorna, Antona Kothgassera i arhitekta Bartolomeja Felbingera. Građevine u parku projektirao je Franz Schűcht.

Veličina parka danas iznosi 316 hektara, što je gotovo kao njujorški Central park, koji ima 340 hektara, a dvostruko više od londonskog Hyde parka sa 142 hektara.