Kad je početkom 2011. Arapsko proljeće počelo rušiti autokrate kao domino, činilo se da su Asadu dani odbrojani. No deset godina poslije, on je unatoč svemu opstao na vlasti, preživjevši međunarodnu izolaciju i privremeni gubitak dvije trećine sirijskog teritorija i postavši ponovno relevantan igrač.

U ožujku 2011. u Siriji su počeli prosvjedi i bilo je vrlo upitno hoće li vladajuća alavitska manjina uspjeti izdržati pritisak Arapskog proljeća koje je dramatično mijenjalo regiju. Upitno je bilo i hoće li oftamolog školovan u Londonu, koji je nevoljko preuzeo vlast nakon što mu je otac Hafez, autoritarni vladar koji je umro 2000., znati vladati u takvoj situaciji.

Ali njegovo strpljenje i smirenost, kontrola nad sigurnosnim aparatom, nemiješanje Zapada i potpora Rusije i Irana spasile su ga od poraza, objašnjavaju analitičari. „Cijeli svijet tražio je da odstupi s vlasti i vjerovao da će biti srušen, a danas se želi pomiriti s njime”, rekao je libanonski političar Karim Pakradouni.

Igra na duge staze

„Asad je znao igrati na duge staze”, rekao je političar, koji je često bio posrednik između režima u Damasku i raznih libanonskih stranaka. Godine 2011., Asad je odlučio ugušiti mirne prosvjede silom, izazvavši rat koji se sve više zaoštravao uplevši pobunjenike, džihadiste i svjetske sile, a svaki borac koji nije bio na njegovoj strani prozvan je „teroristom”.

U sukobima je do sada poginulo više od 387.000 ljudi, raseljeno je više od polovice prijeratnog stanovništva, a deseci tisuća ljudi završili su u zatvoru. Običnim Sirijcima cijene hrane skočile su do neba, a sirijska valuta urušila se u gospodarskoj krizi za koju vlada krivi zapadne sankcije. Asad je, međutim, i dalje na vlasti, nakon niza vojnih pobjeda uz potporu Rusije pa njegove snage ponovno kontroliraju više od 60 posto zemlje. Sirijski predsjednik uvijek je tvrdio da će pobijediti.

„Nikada nije pokleknuo. Čvrsto je stajao iza svih svojih beskompromisnih stajališta i uspio je većinu Sirije vojnom silom vratiti pod svoju kontrolu”, rekao je Pakradouni.

Odana vojska

Unatoč desecima tisuća prebjega, sirijska vojska također je imala veliku ulogu u njegovu opstanku, dodao je.

„Zbog toga je Asad iznimka u tzv. Arapskom proljeću”.

U Tunisu je vojska okrenula leđa diktatoru Zinu El Abidinu Ben Aliju kada je porastao pritisak s ulica. Egipatska vojska također se odrekla dugogodišnjeg vođe Hosnija Mubaraka, a u Libiji, vojni vrh okrenuo se protiv Moamera Gadafija i prije njegova pada. Analitičar Thomas Pierret kazao je: "Vojno vodstvo ostalo mu je lojalno jer je desetljećima u njemu bilo puno Asadove rodbine i alavita”.

„Ovi posljednji činili su vjerojatno više od 80 posto časnika do 2011. i u vojsci su držali gotovo svaku utjecajnu poziciju”, rekao je znanstvenik Instituta za istraživanje arapskog i muslimanskog svijeta. Sirijski znanstvenik iz Damaska koji je želio ostati neimenovan rekao je da su Asadova „odlučnost i strogost” također bili ključni.

„Mogao je koncentrirati sve odluke u svojim rukama i osigurati da je vojska posve na njegovoj strani”, rekao je. Uz to, struktura režima bila je takva da nitko nije mogao steći dovoljno utjecaja da mu konkurira. Asad se umjesto toga kladio na složenu sirijsku društvenu strukturu, etničke podjele između Arapa i Kurda, kao i religijske razlike između sunita, alavita i drugih manjina. Iskoristio je „strah ljudi od kaosa” i strah alavita da neće preživjeti njegovo rušenje s vlasti, rekao je.

Nema alternative

Kada su islamisti i džihadisti uzeli maha, nastojao se prikazati kao zaštitnik manjina uključujući kršćane. Ali koristio mu je i izostanak bilo kakve učinkovite političke oporbe. Godine 2012., kad su Asadove snage na terenu trpjele gubitke, više od 100 zemalja priznalo je oporbeni savez, Sirijsku nacionalnu koaliciju, kao jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda.

Asad je bivao sve izoliraniji i mnoge regionalne i svjetske sile, kladeći se na njegov pad, nametnule su mu niz sankcija te ga izopćile iz globalne zajednice. No sirijska oporba, u zemlji i inozemstvu, nije se uspjela ujediniti i postaviti se kao vjerodostojna alternativa. Oružana oporba sve se više dijelila kako je sukob napredovao, a Asad je iskoristio jačanje džihadističkih skupina da bi se prikazao kao borac protiv terorizma.

SAD nije upotrijebio silu

Pobunjenici su trebali zračnu potporu, no Zapad je želio izbjeći da se u Siriji ponovi NATO-ov fijasko u Libiji. Kako su godine prolazile Asad je bivao sve sigurniji da se američki ratni zrakoplovi neće približiti Damasku. Godine 2013., nakon navodnog režimskog kemijskog napada na dva pobunjenička područja nedaleko od Damaska u kojima je poginulo više od 1400 ljudi, tadašnji američki predsjednik Barack Obama nije realizirao obećanje o "prelasku crvene linije" i odustao je od zračnih napada.

„Obamina administracija nije bila zainteresirana za sirijski sukob”, rekao je Pierret.

„Izabrana je na obećanju da će se povući iz Iraka, prema tome nije bila sklona povratku na Bliski istok”.

Američka koalicija izvela je napade u Siriji iduće godine, ali kako bi poduprla kurdske borce koji su se borili protiv Islamske države čiji je novoproglašeni „kalifat” privukao globalnu pozornost. Rusija se uključila u sukob 2015. na strani Asada i izvela prve zračne napade, preokrenuvši tijek sukoba.

„Iskoristila je povijesnu priliku da povrati status supersile uskočivši u stratešku prazninu koja je nastupila zbog Obaminog djelomičnog povlačenja iz regije”, rekao je Pierret.

Nemoguća jednadžba

U dobi od 55 godina, Asad je već u trećem desetljeću svoje vladavine, a izgleda da će na predsjedničkim izborima ovog ljeta dobiti i četvrti mandat. Pošto su ga nekoć pozivale da odstupi s vlasti, zapadne sile sada žele političko rješenje prije izbora. UN-ovi napori zadnjih godina fokusirani su na odbor koji u jednakoj mjeri predstavlja režim, oporbu i civilno društvo i trebao izmijeniti sirijski ustav. Ali napretka gotovo da i nema.

„Ne možemo ovako nastaviti”, rekao je frustrirano UN-ov izaslanik za Siriju Geir Pedersen nakon zadnjeg sastanka odbora u siječnju. Zapadni diplomatski izvor smatra da će Asad vjerojatno otezati s bilo kakvim pomacima dok se ne održe predsjednički izbori po sadašnjem ustavu i tada dovesti međunarodnu zajednicu pred gotov čin.

„Sirijski režim i njegovi kumovi jednostavno žele objasniti svijetu: 'Pa izbori su održani, igra je završena, možete li molimo vas otvoriti novčanike i financirati svu infrastrukturu koju ste bombardirali zadnjih 10 godina”, rekao je izvor. Ali Damask niječe bilo kakvu vezu između pregovora i izbora.

„Sirijski režim danas ne može biti ponovno primljen u međunarodni sustav, ali ne može ni ostati izvan njega”, rekao je znanstvenik.

„Zbog te nemoguće jednadžbe bit ćemo u teškoj i neizvjesnoj situaciji još godinama, bez rješenja i stabilnosti”.