Nazivaju ih godinama trasha, ratnim godinama koje bi trebalo zaboraviti, modno I glazbeno neosviještenim godinama i kako sve ne. A ja sam, malo je reći ponosna što sam njihovo dijete!
Devedesetih smo se igrali na Ulici. Pišem velikim U kao što se danas internet piše velikim I. Naš je Internet bio Ulica. Tamo se sve događalo; prva skloništa (ne samo ona ratna, nego I ona gdje nas starci s prozora nisu mogu vidjeti), prve ljubavi...prvo sve.
Zoga, Grupa traži grupu, Jenjine drenjine (ilitiga Trule kobile) i sl. (koristim splitske izraze jer za druge ne znam) bile su među najpopulanijim igrama na splitskom Mertojaku tih 90-ih.
Ponice I BMX-ice dobijale su se samo ako si dobar u školi, a u školi smo bili dobri samo ako smo od dva do pet bili doma I učili. Vikendima smo u to vrijeme gledali neku od američkih teen serija I zaljubljivali se u njihove junake. Znam da vam je Dylan svima bio mljac. :)
Takozvani kućni red itekako se poštivao. Naime, bilo je to doba dana kada fiksni telefon nije zvonio, a kad bi napokon zazvonio, što smo čekali kao što ozebao čeka sunce, znali smo da možemo opet na Ulicu.
A na Ulici svega I svačega. Granice su se već dobrano otvorile pa je počeo pristizati dobar trash svake vele. Nismo više žvakali samo Čungu lungu I slušali vinile. Došle su neke žvake od koji smo mogli radit ogromne balone dok smo slušali Walkman I igrali yo-yo
Onda smo otkrili da postoji I virtualni svijet, ne znajući da je počela neka nova era koja će nam uzeti Ulicu. Pardon, ne nama, nego nekim novim klincima. Jer mi smo svoju itekako odigrali. :)
Sve više smo se počeli razlikovati jedni od drugih. Nije svatko mogao pratiti trendove I imati Air Max patike. Dobro, neki smo htjeli Marte, al’ za sve to trebalo je pročitat svaku lektiru.
Tu smo upoznali muziku koja je mnoge obilježila do dana današnjeg, a sve više smo spoznavali i važnost riječi fashion. Iako su nam puno draži bili supermodeli negoli ono što su imali na sebi.
Filmovi su u kina dolazili na kapaljku, ali zato je u ‘svetim’ videotekama bilo svega.
Nikada neću zaboraviti kilometarske redove pred kinom Central kad je došao Bodyguard
Možete misliti o njima što god hoćete. Bilo je trasha, ali I genijalnih stvari. Taj sukus obilježio je cijelu jednu generaciju čiji sam I sama pripadnik I ponosna što sam njihovo dijete. Dijete devedesetih.
Za ovaj me post inspirirao potonji video. Pogledajte ga obavezno!
