Zora nas zatiče na cesti: gola kamena brda, purpur zemlje i paprat, vojne kontrolne točke u sumaglici, parkirani tenkovi i oklopna vozila. Dvadeset sati traje vožnja od Bospora do pustog, ali modernog kolodvora na rubu Dijarbakira. Ovo je grad otpora, prkosa i pobune. Godinama odavde dolaze slike prekrivene mliječnim potocima suzavca. Iza tih zavjesa izranjaju oklopna vozila, prskaju vodeni topovi, gumeni i olovni meci, ulice prekriva oganj molotovljevih koktela, naziru se zapaljene marice, pendreci, štitovi i zamaskirana gomila u srazu sa teško naoružanom žandarmerijom. Ovdje je, kaže glasina, gradonačelnik poručio prosvjednicima da će općina osigurati potrebno kamenje za borbu s policijom, poslagano u hrpice uz rub nogostupa, samo da konačno prestanu trgati asfalt i zidove!

Stigli smo na jugoistok Turske, u neslužbenu prijestolnicu naroda bez države. Sami spomen grada izaziva strah kod Turaka, osobito stanovnika zapada. Mahom pojma nemaju o svakodnevnici svojih sudržavljana, a kamo li da su ovdje kročili nogom. Nižu se zgrade, blok iza bloka, obiteljska naselja izbjeglica i prognanih, copy-paste gradnja upitne kvalitete. Prisilni došljaci koje je vojska potjerala iz njihovih sela u pokušaju da uništi logističku bazu gerilaca. S vojnog stajališta možda ima smisla, no milijun nesretnih i ogorčenih ljudi na silu strpati na jedno mjesto, politički gledano ravno je samoubojstvu. Suvišno je spominjati da kurdske stranke ovdje dobivaju preko 65 posto glasova na izborima. Ustanak na oružje koje je poveo PKK odavno je prerastao u općenarodni pokret. Ankara je godinama pobunu tumačila isključivo kao pitanje siromaštva i izolacije. O pravim uzrocima nezadovoljstva nije se niti progovaralo, premda je bivši premijer Mesut Yilmaz još 1999. izjavio da ‘put u Europsku uniju vodi preko Dijarbakira’. Njegove riječi nam je u Istanbulu potvrdio Joost Lagendijk, bivši član Europskog parlamenta odgovoran za odnose s Turskom.

'Dok Turska ne riješi kurdski problem, može zaboraviti na punopravno članstvo u Uniji', kaže današnji kolumnist utjecajnog lista Today's Zaman. Pregovori su, inače, službeno započeli 2005. godine - zajedno s hrvatskim - ali turski zahtjev predan je još davne 1987.

Iako je gradonačelnik Osman Baydemir - član BDP-a - izabran voljom naroda, to je impotentna i jalova funkcija, svedena na ulogu domara koji brine o komunalijama i javnom prijevozu. Prava moć leži u rukama guvernera kojeg imenuje centralna vlast, zatvorenog u svojoj palači, ograđenoj zidinama i žicom. Njegov poziv može stopirati i obesmisliti svaku odluku lokalnih vlasti. Prijestolnicom Kurda upravljaju dakle Turci, imenovani namještenici države na svim javnim funkcijama – službenici, profesori, liječnici i suci. Oni su također sklonjeni u zaštićene, oklopljene četvrti, odijeljeni i separirani u enklave unutar enklave. Brutalnost države prema vlastitim građanima pružala je realan povod za strah od osvete u ovom donedavno pretežno plemenskom kraju. Noć je gutala one koji su služili vlastima - poduzetnike, pravnike, građevinare i prosvjetare.

'Te priče su pretjerane', odlučan je Dildar. Sjedimo na čaju sa općinskim službenikom, mladim čovjekom obrazovanim na zapadu, energičnim i tečnim govornikom engleskog. Vratio se iz Europe da bi se posvetio borbi za prava svojih sugrađana. Zakleti je neženja, jer revolucija i ljubav ne idu zajedno, objašnjava uz osmijeh. U ime te revolucije već je ležao u zatvoru, česta sudbina kurdskih političara i aktivista. Njegova priča još je jezovitija: bio je u ćeliji s DHKP-C-ovcima koji su štrajkali glađu dok im Korsakovljev sindrom nije pojeo mozak i pamćenje, zbog čega se svakodnevno iznova predstavljao svojim sustanarima.

'Ovdje nitko nikada nije napao službenike niti ugrozio njihove obitelji. Ne mrzimo Turke, naša borba usmjerena je protiv države koja nas ne priznaje', objašnjava, pa dodaje u šali: 'Samo kada naručujete kavu ne spominjite tursku, nego radije recite ‘osmansku’ kavu.'

To što govori ide ili po službenoj dužnosti ili isključivo vlastitom svjedočenju. PKK je devedesetih godina mnogo puta demonstrirala moć blokadama prometnica, uvođenjem vlastitih viza i propusnica, ubojstvima profesora, hodža, vladinih službenika i vojnika na dopustu, ubiranjem paralelnog poreza, iznuđivanjem i prodavanjem zaštite. Suverenitet Turske u jednom je trenutku bio ugrožen do te mjere da je većina stanovništva privatne sporove rješavala preko sudova PKK-a umjesto državnih institucija.

Nama grad djeluje mirno. Mirovni proces je u tijeku, vlada prekid vatre, u zraku je predbajramska, praznična atmosfera. Ima i turista. Na oklopna vozila i duge cijevi čovjek se već nekako navikne. Viđali smo ih i po Istanbulu.

'Moja udruga nedavno je držala tribinu na tu temu', komentira Hawre, momak kojeg smo unajmili kao vodiča i prevoditelja. Ima dvadeset godina, radi u Omladinskom centru i obrazuje se za budućeg ljudskopravaškog NGO-ovca.

'Mi se valjda jedini ne obaziremo na automatsko oružje na ulici? Toga valjda nema nigdje osim u Turskoj!' - dodaje. I on je bio na zapadu, no ne misli seliti iz Dijarbakira, makar već čeka presudu koja potencijalno može značiti dvadeset godina zatvora.

-Povezali su me s nekom hakerskom grupom. Nemam ništa s tim... Ako me osude pobjeći ću u brda, idem u gerilce. Ali iz Kurdistana ne idem!

Poput mnogih drugih, u Dijarbakir je doselio kao dječak, nakon što im je vojska razorila rodno selo. Razrogači oči svaki put kada dohvatimo fotoaparate u blizini policije. Njegov strah je stvaran, urezan u kičmu: koža na njegovim prstima mjestimično još nosi tragove izgaranja prvog, nespretnog, molotovljeva koktela kojeg je bacio na tu istu policiju. Prvi nasilni prosvjed odradio je sa devet godina. To je prosjek za ovdašnju djecu, tada se počinje s aktivizmom.

Ulice u starom gradu preplavljene su ljudima. Ulični prodavači sa kolicima otežavaju prolaz autima, roba je nabacana na hrpe po tezgama i golom asfaltu duž nogostupa. Vrijeme je vedro i sparno, zrak je težak, topao, prepun prašine i mirisa pržene ovčje jetre i iznutrica. Umjesto suzavca, ovih dana ulice natapa mliječna sumaglica pokretnih pečenjara.

Unutar monumentalnih, bazaltnih zidina, crna citadela puna je restorana, saraja, džamija i čajana, hamama, brijačnica, tezgi i dolmoša. Duž glavnih ulica taksiji trube zaglavljeni u koloni i vrevi, natiskuju se uz policijske oklopnjake, a žandare s mitraljezima okružuju umazana djeca. Samo malo dalje po strani – srednji vijek! Uske, polomljene uličice, zemljane, blatne, prekrivene smećem, zastrte odjećom; uz zidove i fasade gegaju se ovce i glavinjaju kokoši, čeprkaju travke, opuške i brabonjke. U ruševnim nišama bedema okupljališta su narkomana, dilera i raznog polusvijeta. Droga je sveprisutna, jeftina i popularna, a dileri prilaze stalno i opušteno, na ulici, u hotelu, u brijačnici, u hamamu… Osim narkotika pokušali su nam prodati i pištolj!

Dijarbakir živi na ulicama. Tu se druži, razgovara, pije čaj, puši, karta, igra tavla (backgammon)… Bliskoistočna Turska, predvorje Mezopotamije. Život zajednice važan je dio svakodnevnice. Ali zajednica je ponekad isključiva. U večernjim satima većina žena nestaje s ulica, a naročito iz barova. Dijarbakir se pretvara u grad muškaraca.

'Tako to priliči', objašnjava nam Hawre. Njegove sestre starije su od njega, ali zabranjeno im je samima izlaziti nakon što sunce padne.

- Što bi ti rekao da vidiš dotjeranu djevojku, samu, navečer u nekom klubu ili kafiću?

'Samu? Pa… Mislio bih da je kučka!', iskreno priznaje. Osvrćemo se po terasi kafića u Ofisu, moderne četvrti ureda i klubova. Mramorni šank, neonska šarena rasvjeta i veliki plazma televizori s prijenosom Lige Prvaka. Svi gosti, do jednoga, su muškarci. Postoje naravno i iznimke - više od nekoliko - mjesta na kojem su djevojke dobrodošle čak i u kasnijim satima, no patrijarhalni obrazac ipak prevladava.

S druge strane, u tom istom Ofisu nedavno je otvoren prvi gej-bar nazvan Tolerancija. Utjecaj BDP-a je očit: PKK je možda započeo kao staljinistička stranka, no u posljednje vrijeme propagiraju uključivanje svih potlačenih i obespravljenih manjina. Ženska prava zastupaju odavno, a sada u prvi plan izbijaju prava LGBT populacije i ekologija.

Nešto je neobično u toj slici, na vratima Mezopotamije. Brda i planine cijelog Kurdistana, u srcu islamskog svijeta, pune su naoružanih gerilaca, muškaraca i žena, koji se bore za pravo na postojanje, a ujedno to pravo kalašnjikovima pokušavaju izboriti i za homoseksualce, transvestite, stabla i livade. Ili barem tako tvrde. Naoružani ponešto klimavim kontaktima, u osvit praznika, zajedno s Hawreom napuštamo Dijarbakir i krećemo dublje u planine, prema obroncima Zagrosa i iranskoj granici.