Na poziv veleposlanstva SAD-a, Betty Winfield stigla je u Zagreb iz Varšave, gdje drži nastavu poljskim studentima u okviru programa Distinguished Fulbright Chair. Specijalizirana za političku komunikaciju i povijest masovnih medija, Winfield je nositeljica titule profesorica emerita, koja se dodjeljuje umirovljenim profesorima za istaknuti znanstveni rad i posebne zasluge za napredak sveučilišta. Autorica je četiri knjige iz područja novinarstva i stotinjak znanstvenih publikacija te dobitnica brojnih nagrada američkih strukovnih organizacija.

Proučila sam situaciju: znam za slučaj ubojstva novinara iz 2008, znam da su novinari bili zastrašivani i da su im upućivane prijetnje smrću. Znam da se vašem bivšem premijeru sudi. Kao žena koju zanima politika, uvijek sam ponosna kada su žene na vodećim pozicijama, ali koliko razumijem, i vaša bivša premijerka je pod sumnjom da je bila popustljiva u slučaju korupcije. Toliko znam. Nije puno. Hrvatska ima mnogo hrabrih novinara, a neke koji se usuđuju istraživati veze između medija i korporacija i pod prijetnjama po život boriti se za svoje priče vidjela sam i na dodjeli godišnjih nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Divim im se, rade uistinu težak posao. U SAD-u novinari nemaju toliko prijetnji. U kriznim vremenima u našoj povijesti i američki novinari umirali su pokušavajući raskrinkati mafiju i boreći se za nepopularne ciljeve poput ukidanja ropstva i rasizma. No u posljednje vrijeme nemamo takvih slučajeva u SAD-u. Naši novinari umiru na bojnim poljima u inozemstvu.

SAD je u indeksu medijskih sloboda udruge Reporteri bez granica pao na 48. mjesto, 27 niže od prethodne godine. U sličnom istraživanju organizacije Freedom Forum, SAD također bilježi pad. Obrazloženje je isto: mnogobrojna uhićenja novinara koji prate prosvjede pokreta Occupy Wall Street. Kako danas ocjenjujete slobodu medija u SAD-u?

Da, novinari su uhićeni i platili su kazne, ali nitko nije umro. Ne znam ni je li itko zadržan u zatvoru. Najveći strah za novinare, kako u Hrvatskoj, tako i u SAD-u, dolazi od medija samih i financijske nestabilnosti tradicionalnih medija. Ekonomska održivost medija velik je problem, a bez medija ne možete imati ni slobodu tiska. Čak i u online medijima, gdje se događaju mnoge uzbudljive stvari s blogovima i Twitterom – koji koriste čak i predsjednici – nismo posve utvrdili kako da riješimo pitanje naplativosti.

Nedavno je umro legendarni novinar i voditelj Mike Wallace. Smatrate li da je novinarstvo iz njegove ere, utemeljeno na istraživanju i činjenicama, također mrtvo i da ga je zamijenio tzv. infotaintment? Novinar Chris Hedges kaže da je američka javnost 'napustila novine i prigrlila emocionalni karneval koji je vijesti pretvorio u drugu formu isprazne razonode'.

Nisam sigurna da je kvalitetno novinarstvo umrlo. Pogledajte ovogodišnje Pulitzere, nagrade Scripps Howard i Emmyje, koje se još uvijek dodjeljuju za istraživačko novinarstvo. Ono i dalje živi. Problem je u otpuštanju novinara i tome što istrage zahtijevaju vrijeme. Puno je jeftinije imati nešto o Britney Spears ili Kim Kardashian – to ne zahtijeva vrijeme, kao ni priča o nekoj nesreći iz crne kronike. Ali istraživanje trenda ili onoga što ključa u pozadini zahtijeva napor, vrijeme i novac. Još uvijek ima medija koji su spremni ulagati i to se isplati, dobivaju nagrade. Ne moraju čak ni biti bogati – jedan od ovogodišnjih Pulitzera otišao je dvojici novinara lokalnog tjednika koji su otkrili nezakonitosti u radu šerifa u Sjevernoj Karolini. Tjednik postoji tek godinu dana i nitko nije mogao vjerovati da su to postigli. Zato još uvijek gajim nadu, čak i u vremenima ekonomske krize. Moramo se sjetiti i Velike depresije i drugih kriznih vremena i vidjeti da javnost uvijek želi vijesti i da se za dubinsku analizu i istraživanje okreću novinama i magazinima. Još samo treba iznaći način naplate – prije 20 godina, očekivalo se 25 posto godišnjeg profita. Koliko se očekuje danas?

Barack Obama proglašen je najgorim predsjednikom u povijesti SAD-a u pogledu progona zviždača – pod njegovom administracijom, čak šest ljudi završilo je na sudu pod optužbama za kršenje Zakona o špijunaži. Jeste li od Obame očekivali više u pogledu zaštite zviždača?

Ne, u tom pogledu nisam. Kod zviždača ovisi o čemu se zviždi. Ako netko razotkrije da tvornica duhana skriva podatke o štetnosti proizvoda, smatram da tu osobu treba zaštititi jer se radi o šteti po ljudsko zdravlje – mi skupo plaćamo zdravlje, čak i ako ljudi nemaju osiguranje. Pročitala sam isti izvještaj i nisam sigurna kako odgovoriti na to pitanje. Neke od tih optužnica podignute su prije nego je Obama preuzeo predsjedništvo, dakle u doba Busheve administracije, a dovršene su pod Obamom. Zakon o špijunaži iznimno se rijetko koristi od Prvog svjetskog rata. Reakcije javnosti na taj zakon bile su toliko grozne da su utjecale i na predsjedničke izbore: Warren G. Harding, koji uopće nije bio kvalificiran, postao je predsjednik jer se u kampanji zalagao za 'povratak u normalnost' u kojoj ne trčimo okolo hapseći ljude. U Drugom svjetskom ratu korišten je svega nekoliko puta, u Vijetnamskom ratu nije uopće aktiviran. Dakle, jako je neobično korištenje Zakona o špijunaži u SAD-u.

Kako komentirate slučaj američkog vojnika Bradleyja Manninga, zviždača koji je predao američke službene tajne WikiLeaksu? Kakve su reakcije u SAD-u?

Zasad nema reakcija jer na sudu još ništa nije učinjeno. Dok ne saznam više o tom slučaju, ni ja ne mogu reagirati. Danas, na ruskoj televiziji koja se prikazuje u Poljskoj možete gledati Juliana Assangea kako radi intervjue. Isplatilo mu se, nije li? Ja sam za to da se ljude informira koliko god je to moguće, ali ne znam bih li željela ugroziti sigurnost svoje zemlje. Tanka je granica između ugrožavanja sigurnosti i otkrivanja svega. Manning je imao sigurnosno dopuštenje za pristup zaštićenim dokumentima i on je, na neki način, izdajnik.

Ali znate što? McChesney također piše – koji su izvori za sektor vanjske politike? Nemate mnoštvo izvora, ograničeni ste na nekoliko ljudi u State Departmentu i možda pojedine članove Kongresa. To je to. Nemate mogućnosti da dobijete višestruka gledišta o vanjskoj politici, osim dežurnih kritičara.

U američkim dokumentarcima direktori i urednici američkih mainstream medija otvoreno su priznali da je nakon 11. rujna i uoči napada na Irak kod njih na djelu bila autocenzura.

Ono što se dogodilo s 11. rujnom, a što se tek sada otkriva, jest da je prije toga Ministarstvo pravosuđa već razmatralo veoma snažan vid zakona Patriot Act. Dakle, već su imali gotove dijelove, ne za slučaj 11. rujna, nego općenito. Kada se dogodio 11. rujan, brzo su ga poslali u Kongres, gdje je, nevjerojatno, odobren za manje od mjesec dana. Mnogi senatori i kongresnici nisu ga ni pročitali, što je u ovogodišnjoj republikanskoj utrci za predsjedničku nominaciju problematizirano, a kandidat Ron Paul rekao je da za njega nikada ne bi glasao da ga je pročitao. Dakle, cijela stvar gurnuta je po hitnom postupku, što je velika rijetkost u Kongresu, gdje se nešto uvijek dorađuje. Razlog uspješnosti u ovom slučaju je ne samo to što je Busheva administracija govorila jednoglasno, već je u javnost puštena jedna jedina poruka: moramo spasiti zemlju i ovo je način da to učinimo. Članovi administracije rastrčali su se po cijeloj zemlji i svi su, poput predsjednika, govorili i ponavljali jednu te istu poruku. Smatram da je zastrašujuće što predsjednik može polučiti takav uspjeh u javnosti. Sada je 48 gradova proglasilo rezolucije protiv Patriot Acta, peticije su u Kongresu jer će ponovno na glasovanje 2015. To je pitanje vanjske i unutarnje politike u kojem je predsjednik bio previše uspješan. Mislim da se u slučaju rata ili nekog velikog društvenog problema, stvari u konačnici svedu na crno ili bijelo. Kao dijete američkog Juga, vidjela sam to s pokretom za građanska prava – ili ste bili za, ili protiv. Poput Građanskog rata, to pitanje razdvajalo je obitelji i uzrokovalo druge podjele i konflikte.

U SAD-u, na nacionalnoj razini, ne postoji zakon o zaštiti novinarskih izvora informacija. Postoje li inicijative za promjenu takvog stanja?

Postoje zakoni na razini saveznih država. Moja kći završila je studij novinarstva i jedini ispit koji je pala bio je komunikacijsko pravo. Mrzila ga je. Kako sam ja predavala taj predmet, drugi put kad ga je polagala, podučavala sam je preko telefona. Na prvom poslu u Oregonu, pokrivala je priču o nestaloj djevojčici. Postavila je kameru u blizini mjesta nestanka i razgovarala s vlasnikom kuće. Šerif ju je naknadno pozvao i rekao joj da je kamera bila na mjestu gdje je otkriveno tijelo djevojčice. Tražili su da im preda snimljeni materijal. Nazvala me i rekla da je pozvana na sud, a ja sam joj rekla da sada uči u praksi. 'Kladim se da mi sada možeš citirati oregonski zakon o zaštiti izvora informacija', rekla sam joj, a ona je odgovorila potvrdno. Pozvala se na zakon i odbila predati materijal, a oni su odgovorili da su i mislili da će to reći i pustili je. Ne mislim da će doći do toga na nacionalnoj razini u skoroj budućnosti, ali dakako da je to predmet rasprave u američkom novinarstvu. Novinari obavljaju policijski posao, oni mogu dobiti ljude za razgovor, što možda ne bi mogli kada bi ljudi znali da će novinari pomoći policiji.