'Please, don't eat it', jedan je od omiljenijih komentara koje Splićani dobacuju Južnokorejki Ji Hoon kad pomiluje na ulici mačku ili psa. Dvadesetšestogodišnja cura koja je odustala od standardnog korejskog kurikuluma u kojem se očekuje da nakon stresnog 24-satnog učenja na faksu ostatak života provedeš u istom stresnom pristupu poslu te se nakon turneje couchsurfinga Europom ljubavno zakucala u Split. Zapravo se nevjerojatno dobro drži u okolici Dioklecijanove palače. Jest da je unazad nekoliko godina tek pet puta izašla sama van, ali OK... Tu je mala Korina, beba nastala združenim splitsko-seulskim snagama, a tu je i napuštena mačka koju često odlazi hraniti na drugi kraj grada. Za splitsko stanje uma i stava spram životinjskih lutalica malo nepojmljivo.

'Trebali bi više misliti o gradskim mačkama i psima, nekad su u Splitu bila prihvatilišta, no sada, čini mi se, nema više nijedno. Zoološki vrt u Splitu je u katastrofalnom stanju i životinje su pothranjene', kaže mi Ji koja se pokušava orijentirati u novom hrvatskom miljeu. Zasad joj u tome najviše pomažu muž i, hm, splitski pejzaž. Sve je tu njoj predivno, bez obzira bila divlja gradnja ili sivilo predgrađa. Na koncu konca, ima more pod nogama, luksuz za koji Korejci moraju putovati do nacionalnog parka da bi ga eventualno doživjeli, a i onda je dojam neusporedivo bljeđi. Ono što Hrvatska ima u prirodnim ljepotama i svenacionalnoj opuštenosti, fenomene koje Ji ful cijeni, nema praktički ni u čem drugom. Nedostaje joj infrastruktura, dostupnost usluga i proizvoda, njihova raznovrsnost i relativno niska cijena s obzirom na dohodak, što sve pozicionira Južnu Koreju otprilike 50 godina ispred Hrvatske

Južna Koreja unazad tridesetak godina prometnula se u azijskog trendsettera, od k-drama do k-popa, i tehnologijom koja se prodaje na svakom ćošku globusa. Cijena života u Seulu eventualno je 10 posto veća od one zagrebačke dok su im prosječna primanja tri puta veća od naših. Hrvatska je međuvremenu uspjela napraviti, što ono? Iznajmiti apartman za 100 eura i prodati kipić sv. Duje? Tim je više civilizacijski nezgodno gledati na Azijate kao goste i turiste drugog reda. Mislim, imamo sreće što se radi o kulturama bez pretjeranih imperijalističkih ambicija... Zasad, sve što žele od Hrvatske je turistički je konzumirati. I tu se Ji vidi kao revolucionarna veleposlanica naše balkanske kifle:

'Znam koliko Korejci ulažu napora ne bi li posjetili Hrvatsku. O vašoj zemlji ne postoji puno informacija. Dobila je na popularnosti zbog reality showa koji se snimao na lokacijama u Zagrebu, Plitvicama, Splitu i Dubrovniku i sada je postala zemlja o kojoj se sanja. Problem je to što je korejski godišnji odmor najviše oko tjedan dana i u svakom gradu na toj ruti se provede dan ili dva. Htjela bih da Korejci upoznaju Istru, da otkriju otoke poput Hvara ili Korčule, da izdvoje više vremena za Hrvatsku, upoznaju ljude, kulturu, hranu. Ukratko, da se opuste i uspore', priča mi Ji koja je iz početne fascinacije našom zemljom stala objema nogama na zemlju i skužila koliko toga kod nas, unatoč moru, jednostavno ne drži vodu. Nije joj prenapeto to što je toliko ljudi na penzijama, što ne postoje programi koji bi ih radno upregnuli, više ili manje, nije bitno i uštrcali im neki dodatni smisao u život umjesto da ekipa visi po kladionicama i sve svoje preostale snove investira u Hajduk. Nije joj fora to što u Splitu ne postoje reciklažni kontejneri, što je azijskim investitorima puno lakše iskrcati lovu u neke druge zemlje, što nemamo uvjerljivo političko vodstvo sa suvislim gospodarskim planom.

'Kada bih imala dovoljno novca, otvorila bih ovdje kulturni centar za djecu i tinejdžere. I za majke s malom djecom, kakvi postoje u Južnoj Koreji. Roditelje bi trebalo naučiti kako razumjeti svoje dijete, kako se igrati s njim, kako pratiti njegov razvoj. Postojale bi radionice za zajedničko učenje, za kulinarstvo, za sviranje, za slikanje... Ovdje tinejdžeri nemaju dovoljno prostora za kvalitetan život. I ako imaš problema, nemaš adekvatno mjesto gdje bi dobio pomoć kako ih riješiti', iznosi ambiciozna Korejka za koju se možemo samo nadati da nije fulala sredinu u dugoročnoj perspektivi. Jer, Split je malo preizazovan grad, da se izrazimo eufemistički, ako si s Dalekog istoka, a došao si na dulje od dva tjedna i bez izražene želje da potrošiš vagon para na turističke usluge. Evo kako to Ji Hoon verbalizira:

Iskreno, malo se bojim sama hodati ovdje. Stariji muškarci mi komentiraju, mladi mi spuštaju. Čujem stvari tipa nisam rasist, ali ne volim kada Azijati ovdje dolaze. Pa onda čuješ kako žale za vremenima kada su Split posjećivali samo bijelci. Jednom mi je upao tip od pedesetak godina i pitao jesam li iz Vijetnama. Kažem, nisam – iz Koreje sam. A on mi na to uzvrati – možeš li me upoznati sa svojim prijateljicama? Eksplodirala sam od bijesa. Neki stvarno misle da su azijske djevojke jeftina vožnja. Ljudi ovdje uglavnom pokazuju poštovanje i stvarno su dragi, ali mislim da bi dobro došla i edukacija na temu rasizma. Uostalom, već sam i zaboravila da sam iz Koreje. Ovdje figuriram kao Azijatkinja.'

Imamo još jedan problem. Gdje su ti 'hrvatski proizvodi'? Lokalno proizvedeni suveniri fetiš su svih dalekoistočnih turista. Južnokorejka je u međuvremenu razgledala svu našu jestivu i nejestivu ponudu i došla do zaključka da kod nas cirkuliraju stvari ili iz njemačkog, ili austrijskog ili talijanskog uvoza. Za razliku, veli, u Koreji sve vrvi frazom 'made in Korea'. Zbunjeni turisti iz njezine domovine ne znaju što bi nakraju ponijeli doma, što je stvarno hrvatski prepoznatljivi brend.

Ne znam, možda bi mogli kao gestu prijateljstva preimenovati enciklopedijski članak o Japanskom moru u Istočno more, kako ga zovu Korejci. Simpatično, ali na to se žalilo i njihovo veleposlanstvo našem Leksikografskom zavodu. Drugo i važnije, možda bi bilo dobro shvatiti da su Azijati realno egzistirajuća bića koja pripadaju vrsti homo sapiensa, da, eto, imaju pravo putovati i da bi im se trebali pokloniti do poda što su odjednom i tako oduševljeno otkrili našu mikročesticu na mapi. Nije da smo toliko bogomdani da nemamo prilično opsežnu konkurenciju, baš kao što i ideja da nema Splita do Splita prestaje tamo negdje na izlazu Dugopolje.