U konačnici, ipak je televizija nešto što je zamišljeno i u djelo provedeno upravo na Otoku, pa zaista nema smisla olako prepustiti zabavljačku prevlast ionako hegemonijski raspoloženoj supersili kada je općepoznato da uglađeni i poviješću pretrujeni Briti to mogu jednako dobro, ako ne i bolje od Amera.

Dug je put prošla britanska TV produkcija otkako je John Logie Baird, tata televizije, pustio prvi testni signal i ne sluteći vjerojatno kakav će utjecaj njegova ideja imati na razvoj medija, komunikacije i čovječanstva. Dug, iako ujednačen, mora im se priznati. Bilo da se radi o jeftinom, studijskom TV projektu poput Red Dworfa, ili o skupim produkcijama poput Midsomer’s Murders, ono što je gledatelju uvijek, gotovo bez iznimke, bilo zagarantirano jest zabava, u najmanju ruku, a uz nju obavezan i kritički osvrt na društvo, te nerijetko i stanovita edukacija. Osim svega toga, Britanci su u svojim serijama poslovično nesebično ismijavali sebe same, a opće je poznato da se samo veliki ljudi i narodi mogu zezati na vlastiti račun i pritom ostati lišeni raznih kompleksa, što je Amerikancima, kao mladoj naciji uvijek nekako nedostajalo, kao što nedostaje svakom prištavom, bahatom adolescentu nesigurnom u vlastite kvalitete.

Novim i vrlo skupim projektom produkcijske kuće Carnival Films, naručenim od ITV mreže, u samo jednoj sezoni pokazali su da se s njima zaista nije za šaliti. Downton Abbey, kako je serija nazvana, u tek je 7 jednosatnih epizoda prve sezone potukla sve rekorde gledanosti kod kuće, a potom i preko oceana, a kritike su redom bile toliko blagonaklone da su zbog njih ovu novu seriju čak uvrstili i u Guinessovu knjigu rekorda kao šou s najviše pozitivnih kritika. No ako kritike struke i zanemarimo, jer ipak je prosječni gledatelj onaj kojemu je serija namijenjena i njegovo je zadovoljstvo osnovno mjerilo uspjeha projekta, dovoljno je pogledati IMDb i ustanoviti da je ocijenjena čistom devetkom, što je malo kojoj seriji pošlo za rukom i nakon puno dužeg staža emitiranja.

Grofovi i ratovi

Downton Abbey priča je o istoimenom impozantnom ladanjskom imanju stanovitoga Crawleyja, grofa od Granthama, čije vlasništvo nakon jednog nemilog događaja dolazi u pitanje. Radnja se događa u osvit Prvoga svjetskog rata i prati odnose među članovima grofovske obitelji i brojne posluge koja na imanju živi i radi.

Atmosfera serije tipična je i naizgled se ni po čemu ne razlikuje od atmosfere ostalih britanskih serija čija je radnja smještena u ruralna područja u kojima aristokracija uživa nazivajući ih ladanjem, dok priprosti puk rinta i naziva ih selom. U početku radnja teče sporo i precizno uvodi u predpriče likova i njihovu psihologiju, a kad se gledatelj prepusti tom ugođaju, uljuljkan tom polaganošću, scenarij se precizno presječe nekim šokantnim događajem kojega se ni po čemu ne može naslutiti, a koji je istovremeno savršeno logičan i odvodi radnju sasvim novim rukavcem. Ti bi se događaji zapravo lako mogli okarakterizirati naturalističkima, posebno ako uzmemo u obzir učenje Hyppolyta Tainea o nasljeđu, trenutku i rasi kao o osnovnim faktorima koji određuju ljudsko ponašanje, koje je u Downton Abbeyju sveprisutno. 

Iako su se na Otoku često snimale serije slične tematike, gotovo da bi se moglo ustvrditi da hijerarhija i aristokracije i posluge nikada dosad nije tako plastično prikazana kao u Downton Abbeyu; podmetanja i borbe za viši društveni položaj očito su imanentna čovjeku kojem god staležu ili vremenu on pripadao, iako je svaki lik u svakom trenutku svjestan gdje su mu limiti napredovanja, jednako kao što je svjestan i gdje je njegovo mjesto na društvenoj ljestvici. 

Nakon što je poharala BAFTA-u (British Academy Film and Television Awards) i pokupila sve ostale nagrade na domaćem terenu, dobila je i šest Emmyja od ukupno čak 11 nominacija, pa je drugu sezonu (koja je upravo započela s emitiranjem) krenula samouvjereno, s budžetom koji premašuje čak i milijun funti po epizodi, koliko je koštala produkcija svake epizode prve sezone Downton Abbeyja. No, ako ste skeptik koji ne vjeruje kritikama, ili ako ste paranoik i mislite da su nagrade uvijek namještene, provjerite sami je li ovo povijesno, u predivne i skupe kostime odjeveno, u nevjerojatnim, ali ne studijskim interijerima, te eksterijerima od kojih poslovično zastaje dah, snimljeno djelo vrijedno vaše pažnje. Moguće je, premda malo vjerojatno i da vam se ne svidi, ali sigurno će svatko tko ju pogleda ustvrditi: Britanci znaju napraviti seriju i gotovo.