Ima li u polariziranu hrvatskom političkom životu mjesta za političara poput Drage Prgometa, a u hrvatskom dvoblokovskom stranačkom sustavu za stranku koja bi promicala njegove ideje? I koje bi to političke ideje bile? Na kojim ideološkim pozicijama? S kakvim političkim programom i uz kakve suradnice i suradnike? Je li Drago Prgomet bitno drukčiji od dosadašnjih bivših HDZ-ovih političara koji su se u jednom trenutku svoje karijere razišli sa strankom i njezinim vodstvom? Ili će na sličan način doživjeti njihovu sudbinu pri čemu je HDZ jedini politički preživio sve sukobe još od utemeljenja 1989., a pojedinci i novonastale stranke nakon kratkotrajnog bljeska završili na marginama interesa?

Politička praksa i dosadašnja iskustva ne idu na ruku potezima poput aktualne odluke Drage Prgometa koji je ne samo dao ostavku na mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a, nego je i istupio iz članstva stranke. Učinio je to načelno i pragmatično. Načelno jer uistinu ima malo što zajedničkoga s aktualnim stranačkim vodstvom na čelu s Tomislavom Karamarkom, a pragmatično jer bi u dobro poznatom procesu unutarstranačke diferencijacije koji je, na žalost, preživio jednopartijska komunistička vremena, bio zasigurno izbačen iz stranke. Ovako je kao formalno drugi čovjek HDZ-a Prgomet postao prvi najviše pozicionirani HDZ-ovac koji je krenuo drugim političkim smjerom od svoje bivše stranke. I to u trenutku kada HDZ, prema svim objektivnim ispitivanjima javnog mnijenja i prognozama izbornih rezultata, do uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima dijele mjeseci. Ma što god tko govorio o HDZ-ovim mogućnostima, Karamarkova je stranka posljednje tri godine u različitim koalicijama tri puta trijumfirala na izborima u direktnom sučeljavanju sa SDP-ovim koalicijama i pojedincima: dva puta na europskim izborima 2013. i 2014. i ove godine na predsjedničkim izborima. Isključe li se lokalni izbori čiji rezultati ovise o pojedinim sredinama, HDZ je kao oporbena stranka postigao hat-trick nad vladajućim SDP-om s vrlo izglednim šansama za najvažniju izbornu pobjednu u hrvatskom političkom sustavu, onu na izborima za Hrvatski sabor.

Očito birači nagrađuju HDZ i Tomislava Karamarka, a kažnjavaju SDP i Zorana Milanovića. Pritom je malo tko mogao pretpostaviti da će HDZ koji je na izborima 2011. ostvario najgori rezultat na parlamentarnim izborima od 1990. te s hipotekom bivšeg predsjednika optuženog za teška kaznena djela i vlastitom optužnicom za političku korupciju, tako brzo vratiti povjerenje birača. I naći se nadomak nove i većim dijelom najvažnije političke pobjede. Pobjede amnestije.

Je li u takvim okolnostima Drago Prgomet pogriješio istupajući iz HDZ-a? Nije li trebao ostati u stranci te u slučaju njezinih dobrih rezultata na vlasti podijeliti zasluge za to, a u slučaju da Karamarkova vlada izgubi povjerenje birača biti najizgledniji kandidat za novog predsjednika HDZ-a? Uostalom, upravo je Prgometova pobjeda na unutarstranačkim izborima 2012. za mjesto zamjenika predsjednika stranke bila najveće iznenađenje jer je dobio više glasova i od Karamarkova kandidata Ante Sanadera i od Andreja Plenkovića kojega je favorizirala Jadranka Kosor. No, Drago Prgomet nikada nije 'zaživio' kao drugi čovjek stranke, a posljednjih je mjeseci djelovao kao da je iz neke potpuno drukčije stranke. I osobno i politički. Tomislav Karamarko je u pravu kada kaže da je kapetan momčadi koja postiže same pobjede, ali su to pobjede iz oporbe, protiv naširoko nepopularne vlasti koja se čak niti ne zna pripremiti za izborno natjecanje od zakonskih rješenja (npr. izborne jedinice) do promašenih izbornih strategija, ekipa i poruka (npr. populariziranje političkih suparnika). Nađe li se Karamarkov HDZ u poziciji vladajuće stranke donoseći konkretne političke odluke koje će se odnositi na svakodnevni život i percepciju birača, tek će se tada vidjeti može li pobjeđivati na izborima. A izbora će biti više nego dovoljno: lokalni su 2017., europski 2019., a na prijelazu iz 2019. u 2020. i parlamentarni i predsjednički. Bez obzira koliko je bio marginaliziran unutar HDZ-a, Drago Prgomet dovoljno zna o kapacitetima i mogućnostima svoje bivše stranke. I zato ne čudi da je povukao naoko riskantan potez. Više bi riskirao da je ostao unutar.

Međutim, kakavi su sada Prgometovi izgledi? Hoće li proći kao Mate Granić čije su istupanje iz stranke 2000. i osnivanje Demokratskog centra bili početak političkog kraja ili kao Stjepan Mesić koji je istupajući 1994. iz HDZ-a ipak dočekao novu političku šansu, i to na mjestu šefa države? Mada će ga politički neistomišljenici, poglavito iz njegove bivše stranke, tretirati kao izdajnika, Drago Prgomet paradoksalno ima puno veće izglede za nastavak političkog djelovanja na hrvatskoj političkoj sceni od sličnih aktualnih primjera iz drugih stranaka. I dok se Mirela Holy s ORaH-om nakon početnog uspona spušta na izborni prag, a laburisti, reformisti i Hrvatska zora broje promile podrške, Prgomet može ponuditi nešto uistinu novo, ako ne za predstojeće izbore koje će opteretiti polarizacija, onda svakako za one sljedeće. To je stvarni, a ne fingirani poziv na suradnju, toleranciju, odgovornost i demokraciju, odnosno na vrijednosti koje su u konsolidiranim demokratskim porecima stvar nacionalnog konsenzusa. Možda će u dvoboju 'onih koji su protiv jednih' i 'onih koji su protiv drugih', a uz asistenciju 'onih koji su protiv svih', Prgometova opcija, makar rezultatski skromno, ponuditi 'one koji su za'. Politički centar kakav riječima i potezima promiče Drago Prgomet najnezahvalnija je pozicija, osobito u Hrvatskoj u što smo se uvjerili niz puta od Koalicije narodnog sporazuma 1990. do faktičnog nestanka stranaka poput HSLS-a, DC-a i uskoro HNS-a. No, Prgomet ima nešto što nisu pokazale čelne osobe tih stranaka i koalicija, a to su prepoznatljivost i dosljednost, makar na vlastitu štetu. U kronično i – komično nedosljednoj domaćoj politici u kojoj se danas podržava jedno, a sutra drugo, to može biti prednost Drage Prgometa i onoga za što se zalaže. Kao i moguće osnivanje suvremene narodnjačke stranke poput onih u Zapadnoj Europi, a ne na Zapadnom Balkanu. Iskustva Prgometu ne idu u korist, ali okolnosti možda hoće.