Još malo pa će mu se dogoditi ono što je Mesić na pretprošlim izborima govorio o Jadranki Kosor, da više ne otvara ni paštete jer se boji da će i odande iskočiti. Tako je sada i s Titom. Sretneš ga i tamo gdje ga očekuješ i ne očekuješ, i gdje ga želiš i ne želiš vidjeti. O njemu se pišu čitave zgužvane i neoprane plahte novinskih feljtona, petparačke knjige, snimaju sumnjivi dokumentarni filmovi, od kojih jedan, serijal Antuna Vrdoljaka, baš potkraj ovog tjedna počinje emitirati Hrvatska televizija.

Medijima vlada Broz, morala je priznati čak i najveća hrvatska novinska kuća, vidljivo mrzovoljna što taj primat mora prepustiti bilo kome, pa bio to i drug Tito. Ali, što ćeš?! Čak se i najveći moraju suočiti s činjenicom da se u ovim stvarima uči dok si živ, a Vrdoljak je hodajući spomenik tom medijskom kanonu. Kao mlađi čovjek snimao je partizanske filmove, istina dobre, ali još uvijek partizanske, a nije mu bilo mrsko gurati se ni u propagandističke slikopise o junačkoj Titovoj ratnoj mornarici.

U srednjim godinama – rez. Tada smo ga čuli gdje se hvali da je otvorio šampanjac kad je Tito umro, premda mu se, veli, i vlastita supruga usplahireno objesila o ruku da ne gleda kočoperno dizanje čaše (loše bi se naš Tonči proveo da je to izjavio, umjesto u Zagrebu, u Washingtonu, Londonu ili Moskvi). A danas? E, danas, na kraju filmske karijere, za ovog, laž bi bila reći nedarovitog, prelivodu moraš otvoriti još jedan fascikl. Dok je još snimao Tita, hruštio se da će njegov film zadati smrtonosni udarac ovom 'zločincu', da bi u najnovije vrijeme uključio komercijalne centre u mozgu. I u promidžbenim foršpanima počeo govoriti o misteriju čovjeka kojemu su iz svijeta toliki došli na zadnji ispraćaj.

Naravno, nemam kristalnu kuglu i ne znam kako će Vrdoljak spariti te dvije toliko oprečne stvari. Međutim, jasno slutim da će to biti papazjanija prilagođena prvenstveno ukusu jednih koji mrze Tita, ali ne bi smjela biti baš sasvim odbojna ni drugima koji ga vole jer je režiseru na pameti nešto sasvim treće: da se goleme pare ulupane u film vrate u još obilnijem marketinškom prilivu, prodaji kopija, autorskih prava i nemam pojma što sve uz to još ide. Možeš to reći i ovako: nakon što smo odgledali i pročitali gomilu pseudopovijesnog trasha o Titu i NOB-u, evo nam čovjeka koji u jeseni života želi biti okrunjen za kralja tog partizanskog trasha. Kao što je svojedobno Sergio Leone bio kralj špageti vesterna.

Hrvatska kao doživotni robijaš

Dobro, to bi se još i moglo podnijeti da postoji barem jedan suvremeni hrvatski film koji zrelo govori o Drugom svjetskom ratu, no kako se još nitko nije prijavio da ga režira, pitanja se postavljaju sama od sebe. Prije svega, moraju li se ozbiljnim parama Televizije i Ministarstva kulture (dakle, sve iz našeg džepa) financirati projekti ovako neozbiljnih ljudi čiji filmski jezik pupčano ovisi o tome tko je kad na vlasti. I mora li, dovraga, to biti baš na teme koje ovako traumatično dijele hrvatsko društvo?

U Europi više nema nijedne zemlje koju te teme ovoliko razdiru kao Hrvatsku, pretvarajući cijelu zemlju u doživotnog robijaša krvavo ostrašćenih podjela iz Drugog svjetskog rata. A kao da to nije dosta, previše, sada se oživljava čak i proustaška ideja o obnovi Pavelić-Germogenove Hrvatske pravoslavne crkve, na što vlasti mudro šute kao da ih se to nimalo ne tiče (baš me živo zanima bi li tako bilo i da neki tikvan u Vojvodini naumi osnovati Srpsku katoličku crkvu).

Jedini koji je htio premostiti te žestoke razdore iz prošlosti bio je Tuđman svojom idejom 'pomirbe', koja u suštini i nije bila loša, ali je izvedba bila tako promašena, čak sumanuta, da je teško kompromitirala i njega i cijelu zemlju. Navalio je pomiriti dvije ideologije, ustašku i partizansku (umjesto obitelji nekadašnjih njihovih pripadnika!), a kako je bio svojeglav i inatljiv, žestoke kritike iz inozemstva i zemlje nisu ga zaustavile. Naprotiv, išao je samo dalje, u sve dublje blato.

Na kraju mu je čak pala na pamet zaumna ideja da Jasenovac pretvori u zajedničko spomen-groblje partizana i ustaša (iako je ondje najviše kostiju onih koji nisu bili ni jedno ni drugo), prema sličnoj zamisli koju je u Španjolskoj realizirao Franco. Da nije bio tako usukanog duha, mogao je iz iste te Španjolske posuditi puno bolji primjer i Hrvatska bi danas bez sumnje bila puno bolja zemlja.

Koncem sedamdesetih sljednici frankističke i republikanske ideje složili su se da o nekim ključnim temama, prvenstveno o španjolskom građanskom ratu, nisu u stanju postići ni minimalnu suglasnost. I dogovorili su se da na njih proglase moratorij, što je omogućilo mirno urastanje zemlje u demokratsko okruženje zapadnoevropskih država. Kod nas nijednoj političkoj stranci nije ni palo na pamet predložiti ovako nešto jer očito svima odgovara na neugasloj vatri šest i pol desetljeća starih podjela i danas kuhati svoje kaše i popare.

I naravno da se onda oko kazana motaju i guraju i mnogi zvekani i vjetropiri kojima također odgovara da te podjele ne prekrije pepeo i odu u zaborav. Na to smo nakon godina i godina već navikli kao magare na batine, a i zašto bi se, misliš, čovjek žderao zbog nečega što tolikim drugim ne smeta. Ali ti onda pukne film kad vidiš koliko ih koji u kostima u ormaru vide krasnu priliku da namlate pare, pogotovo ako to rade u javnim medijima koji se financiraju iz tvog džepa.

Ovo ne znači da privatni mediji nisu odgovorni za poplavu ne znaš je li plitkije ili opasnije pseudohistoriografije kojom smo potopljeni posljednjih godina. Naprotiv. Ali, kada kod njih vidiš Tita kako jaše na čelu marketinške kolone, imaš barem opciju da odmahneš rukom i tu ludost prestaneš kupovati i plaćati. Vrdoljakov televizijski Tito ne pruža ti toliki izbor, ostaje ti samo duga ili još dulja mračna noć.