Najradije ne bih pisala o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, ali njih se dvojicu naprosto ne može izbjeći, i to samo zato što se besmisleno verbalno natezanje u koje su se upustili još krajem prošle godine zbilja razmahalo. Između njih dvojice glavni je prijepor trebaju li zajedno sjesti za stol i raspravljati, treba li to biti sastanak zatvoren za javnost, TV sučeljavanje ili javno sjedničenje. To su toliko važna pitanja za život naše male zajednice da je pravo čudo kako smo još svi živi a da njih dvojica nisu ni kavu popili. Dosadili su i bogu i vragu
Dakle, predsjednik Vlade i vladajućeg SDP-a Zoran Milanović i šef opozicije i HDZ-a Tomislav Karamarko i dalje žive na svom malom otoku usred mora problema koji muče Hrvatsku i rješavaju malo sudoku, malo križaljke, a kad se umore od tih umnih igrica, zajedno, ali svaki pod svojom palmicom raspliću osmosmjerke.
Križaljke su im ipak najizazovnije. Obojica ovih dana nemaju sreće sa skraćenicama – Milanović na tri vodoravno blokira na BDP-u, a Karamarko na jedan okomito na Udbi. A baš bi bilo zabavno da malo okrenu na igru podmornice, da se konačno sučele pa da vidimo tko će kome potopiti flotu i tko je četvorku stavio na A-D1. Baš bi bilo dobro da umjesto osamljeničkih križaljki, sudokua i osmosmjerki zaigraju barem tu primitivnu društvenu igru podmornice koja bi i publici na kraju osigurala malo zabave.
Jer, nije nimalo uzbudljivo slušati premijera, koji bi htio još jedan mandat u Banskim dvorima, kad govori o tomu kako ovo nije vrijeme za velike političke programe. 'Danas nije vrijeme za velike političke programe. Naš program i naše obećanje prije četiri godine bilo je red, puno rada u zemlji, više radnih mjesta, dostojanstvo čovjeka. To je teži put', Milanovićeve su motivacijske riječi izrečene ovih dana stranačkim uzdanicama.
Zgodno je to priznanje, to da SDP nema veliki politički program i da je odabrao lakši put, jer sad znaju da se ne može red i rad u državi, zaposlenost i dostojanstvo čovjeka ostvariti djelovanjem političkih stranaka, osvajanjem vlasti, imanjem većine u parlamentu, vladanjem milijardama kuna poreznih obveznika. Budući da se to, dakle, ne može ostvariti jer je zbilja teško, preteško za kukuriku-kapacitete, najbolje je da mi njima damo još jedan mandat pa da pokušaju red i rad, zaposlenost i dostojanstvo čovjeka ostvariti lakšim putem. A koji je to lakši put, znade samo Zoran Milanović i možda je tu tajnu šapnuo još samo Branku Grčiću i Gordanu Marasu.
Prečice na lakšem putu i neugodna iznenađenja
Kako je i kad za tu tajnu doznao i Karamarko, nije poznato, ali sve govori da je dobro upućen u problem težine ostvarenja velikih političkih programa pa on i njegova stranka ni ne gube vrijeme na moguće osmišljavanje nečeg sličnog. I to je, čini se, ispravna odluka. Jer, čemu se trošiti na nešto za što svi znamo unaprijed da je neostvarivo? Čemu pisati velike političke programe i davati obećanja o radu i redu u državi, o zaposlenosti i dostojanstvu građana kad ionako svi znamo da u državi Hrvatskoj za naših života neće biti ni reda, ni rada, ni zaposlenosti, ni vladavine prava, a kamo li 'dostojanstva čovjeka'. Zato HDZ ima svoj lakši put, ovjekovječen u Karamarkovom novodomoljublju. Na tom putu nema stranputica, tek jedno prašnjavo raskrižje na kojem se može skrenuti na prečice, i to dvaput desno, na jednom putokazu piše '1945.', a na drugom 'Di si bio devedesetprve'.
Sam Karamarko pokušao je ići stazom '1945.', ali se onda ipak predomislio pa se pokušao vratiti na 'Di si bio devedesetprve', ali čim je tamo stigao, dočekao ga je, umjesto Milijana Vase Brkića, sam bivši šef Josip Manolić s neugodnim sumnjičenjima da je Karamarko osamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda logičkim slijedom i '91., bio s njim u zloglasnoj Udbi. Šest se dana šef HDZ-a premišljao što će, kud će i kako će, pa Manoliću konačno priprijetio tužbom za klevetu i ukopao se sad na tom raskrižju i ne zna više kamo bi. Poznavajući Karamarkov politički put na kojem se uspješno kretao lijevo, sredinom i desno, izvjesno je kako će odabrati, u ovom trenutku najsigurniji mu i najlakši hrvatski 'Route 66', čuvenu prečicu 1945-e.
I Karamarkov i Milanovićev lakši put ukrstit će se ovoga ljeta na paradama u Kninu, pa onda i u Zagrebu, jer je to naprosto neizbježno u bespućima političkog naslijeđa Franje Tuđmana, za koje se ta dva razmetna sina ovih dana toliko bezuspješno i prilično dosadno nadmeću i bore. Što izbori budu bliži, ta će bitka biti naoko i žešća. I dok se publika polako bude zagrijavala, uz glasno negodovanje, netko uz kokice i pivo, netko uz janjetinu i vino, zemljom će se oriti pjesma dvojice političkih vođa bez traga osobina vođe: Druže Franjo, mi ti se kunemo da s lakšeg puta ne skrenemo.
