Istra je jedina hrvatska regija u koju kada dođem, nemam osjećaj da sam u Hrvatskoj. Možda zato što se više parla talijanski negoli naški, možda zato što je sve nekako kultivirano i kulturno, možda zato što su ljudi pristojni i nasmijani, možda zato što su kuće lijepe i imaju okućnice, možda zato što se svugdje fino papa, a bome i pije. Rekla bih da je riječ o sukusu svega navedenog. I time ne želim umanjiti ljepotu i potencijal ostalih hrvatskih regija, negoli Istru staviti na pijedestal koji i zaslužuje.

Ako ćemo o turizmu (u koji se svi kunemo i na kojeg se svi kladimo), od Istre i Istrijana treba učiti. Predlažem svima onima koji se misle baviti turizmom (ili misle da se njime bave), posebice mojim dragim Dalmatincima, da primjerice u jesenskim i zimskim mjesecima, odu na jedan fini tečaj na kojem će, između ostalog, naučiti:

- kako biti kulturan i ljubazan prema svakom gostu
- kako je potrebno poznavanje više stranih jezika, a ne samo piđin ingliša
- kako je estetika nevjerojatno važna, ako ne i presudna
- kako je manje više; prvenstveno mislim na male kućice s dotjeranim fasadama i okućnicama, za razliku od moderne dalmatinske gradnje koju karakterizira neinkartana trokatnica na kojoj su klima uređaji veći od prozora, a gdje je riječ hortikultura jednako apstraktna kao individualnost i tolerancija
- kako je kreativnost, sistematičnost i različitost nešto što je itekako poželjno ako se mislimo izdići iz fast food ponude ili take money and run mentaliteta
- i tako dalje i tako bliže..

Mogla bih nabrajati do sv. Nikad, ali neću. Ono što hoću jest pokazati vam kako sam provela protekli vikend u hrvatskoj Toscani kroz galeriju instagram sličica.

Iako istarsko more nije ni blizu lijepo kao ono srednje ili južno dalmatinsko, Istrani su se potrudili da taj nedostatak nadomjeste na raznorazne načine. Ono što me najviše fascinira kod Istre je njezina unutrašnjost, te njezina kultiviranost. Gotovo da nema kilometra kvadratnog gdje nije zasađena maslina, vinova loza ili neka voćka.

Istarska vina sam degustirala i prije i uistinu su sjajna, posebice bijela, no prvi put sam probala oriđiđi istarsko pivo San Servolo. I iako nisam neki pivopija, moram priznati da mi je pasalo ko budali šamar. Baš kao i kiseli krastavci na putu prema rajskim vrtovima istarske gastronomije (nisam inače sklona ovakvom ukrašavanju, ali Istra me tjera na to).

Obišli smo nekoliko seoskih domaćinstava među kojima bih izdvojila tavernu Morgan u Brtonigli i konobu Buščina pored Umaga. Fuži s tartufima, pa sa škampima, pa pljukanci s domaćim pijetlom, pa s divljači, pa hobotnica na salatu, pa capesante, pa mozzarella burrata, pa raznorazne slastice; s maslinovim uljem, s tartufima, domaćim pekmezom i na kraju prefino aromatično grožđe. Stavljajući bobice u usta, molila sam boga samo da mi se ne desi 'ona' scena iz Monty Pythona i da se ne rasprsnem po istarskim bregima.

Ono što je divno kod Istre je to što se za čas možeš teleportirati iz unutrašnjosti na more i obratno. Rovinj je pak jedno od najljepših istarskih primorskih mjestačaca i gotovo cijela ekipa s kojom sam tih dana putovala (a među njima je bilo i Zagrepčana, Beograđana, Dalmatinaca i inih), složili su se da bi ovdje mogli živjeti dobar dio godine.

Rovinj je svoju turističku ponudu doveo do savršenstva, a turističku sezonu produžio do ibera, što zahvaljujući blagonaklonoj klimi, ali i šarolikom sadržaju. Iako je skoro listopad, gostiju još uvijek ima. I jest da se velika većina odnosi na bakice i čičice, no tu je sliku debelo popravio Weekend Media Festival koji je doveo hrpu mladih ljudi iz svijeta medija željnih novih poslova, no ruku na srce, još željnijih dobre zabave po čemu je WMF poznat.

Od samih predavanja puno zanimljivija bila je mjuza pa sam tako planski došla na koncert Sergeja Trifunovića i njegovog Moondance Big band-a i malo je reć da sam ostala ugodno iznenađena. Đuskali smo sat i pol u komadu, a šaroliki repertoar obuhvatio je covere od Tome Zdravkovića i Mladena Mladenovića pa sve do Stinga, Bowieja i Van Morrisona. Iako je Sergej bio sjajan, ipak su ga u drugi plan bacile četiri dominantne pjevačice koje kao da su ispale iz kakvog američkog jazz kluba. Bojana Stamenov je 'ubila' Arethu Franklin, a Ivana Vukmirović otpjevala je vlastitu kompoziciju srpske pjesme Kišobran

Od manjih mjesta na moru toplo preporučam Novigrad ilitiga Cittanova, a u unutrašnjosti pitoreskni Grožnjan ilitiga Grisignana

Grožnjan je love at 1st sight, melem za oči i uši. Ne samo da je sve kao iz neke slikovnice, nego vas časte i divnim soundtrackom koji dopire iz grožnjanskih kuća u kojima glazbenici miluju svoje instrumente. Grožnjan nije samo poznat kao muzički grad u kojem u ljetnim mjesecima gotovo da nema dana kada netko ne svira koncert, nego je i umjetnička oaza s nebrojeno galerijica, svaka ljepša od one prethodne. Utočište je to i za nemali broj maca koje kao da su svjesne ljepote grožnjanskog življenja.

Iz Grožnjana se nismo dali tako lako, čemu je najviše kumovao Sergio i njegova gitara.

Ovaj predivan istarski vikend završio je u filmskom tonu. Postoji samo jedna stvar koja je ljepša od Istre, a to je Istra iz ptičje perspektive. Hvala Igoru i Balon klubu Zagreb što nam je priuštio ovo izvantjelesno iskustvo koje toplo preporučam da probate barem jednom u životu.

photos: privatni albumi, Mario Pavlović za Weekend Media festival

P.s. Doći u Istru, a ne vidjeti Motovun, slično je kao doći u Rim, a ne vidjeti znate koga već. Bijah u Rimu i ne vidjeh papu, pa ako se on nije naljutio neće valjda ni Motovun što ga ne pozdravih u ovoj turi. Većina mojih suputnika bila je sklonija Grožnjanu, a nije bilo dovoljno vremena za ovce i novce.

No uradila je to 'mjesto mene moja draga prijateljica i talentirana kolegica s HTV-a Koraljka Maričić. U predivnoj reportaži objavljenoj u Dobro jutro Hrvatska pogledajte kako je Kory doživjela srednjovjekovni istarski gradić u kojem je Vladimir Nazor smjestio radnju svog 'Velog Jože', a filmaši jedan od najposjećenijih hrvatskih filmskih festivala. Link potražite ovdje