Primjer novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić glasno je odjeknuo u javnosti. Ona je nepravomoćno osuđena na novčanu kaznu od oko 26 tisuća kuna jer je pisala o privatnoj klinici Medikol. Sud nije utvrdio da je Lukić pisala lažne informacije, baš naprotiv, utvrđeno je da je istina koju je novinarka iznosila o javnom financiranju te klinike osramotila Medikol. Umjesto nagrade, novinarku je sustigla kazna.

Svi su se složili, pa čak i ministar pravosuđa Orsat Miljenić, da do takve presude nije trebalo doći te je govorio da odredba sramoćenja u Kaznenom zakonu služi za nešto sasvim drugo. Najavio je da će razmotriti ideju o brisanju sramoćenja iz zakona, no to se nije dogodilo.

'Osoba može dokazati ili istinitost svoje tvrdnje ili postojanje opravdanog razloga da se informacija objavi i onda se ta osoba neće kazneno goniti', rekao je ministar Miljenić.

Međutim, pojašnjava, ako se radi o iznošenju neistine koja za cilj ima isključivo sramoćenje, bez javnog interesa, onda Vlada smatra da je zaštita građana u vidu kaznenog djela sramoćenja potrebna. 'Mi kao civilizirano društvo moramo pustiti sudu da odlučuje što je javni interes. Postoji viši sud da to kontrolira, ali nema mehanike u pravu', naglašava Miljenić.

Na kritike iz Hrvatskog novinarskog društva da Vlada odbijanjem dekriminalizacije (kao što su to učinile zemlje poput Velike Britanije pa čak i Srbije) štiti moćnike, Miljenić je postavio protupitanje: 'Uzmite bilo koju od tih zemalja koje su dekriminalizirale sramoćenje. Mislite li vi da u svim tim zemljama novinari imaju veću slobodu u izražavanju ili u nekim drugim koje nisu dekriminalizirale?'

Pozivanje na neke primjere, kaže Miljeniić, nije uvijek dobro, a zahtjev da se dekriminaliziraju djela protiv časti i ugleda je legitiman. No, on je još jednom ponovio primjer iz svoje odvjetničke prakse kada je jedan medij pisao o samoubojstvu neke osobe s dovoljno podataka da se zna o kome je točno riječ. Kako je medij prenio mišljenje susjeda da je žena počinila samoubojstvo jer ju je suprug varao, taj muškarac, otac djece, imao je velikih problema zbog takve vrste sramoćenja i to prvenstveno sa svojom djecom koja su bila uvjerena da je on kriv za smrt majke.

'Ja tu ne vidim javni interes. Radi se o potpuno nepoznatim ljudima koje nisu javne osobe. Dakle, susjedi o susjedima mogu pričati grozne stvari i počiniti veliku štetu ljudima, veću od tjelesne ozljede. Pa da mi sad kažemo da se takvim slučajevima ne smije baviti kazneno pravo? To su vrijednosti koje država štiti. Nebitno je li nešto objavljeno u medijima ili na oglasnoj ploči u stambenoj zgradi', kaže Miljenić.

S obzirom da se predloženim izmjenama kazneno djelo sramoćenja dodatno sužava, izmijenjen je i naziv navedenog djela u 'teško sramoćenje'a sve kako bi se naglasilo da će samo najteža kršenja zaštićenih vrijednosti (časti i ugleda) dovesti do kaznene odgovornosti počinitelja.

U zakonu se navode pretpostavke pod kojima sud može osloboditi okrivljenike koji su iznijeli difamantne tvrdnje u javnom interesu te je, navodi se u promemoriji, olakšan dokaz istine ili dobre vjere.

'Nova odredba će u velikoj mjeri olakšati obranu novinarima i spriječiti neopravdane osude', uvjereni su u Vladi.