Osamnaest godina. Ispričavam se Andi Bukvić i pravohrvatskom nam jeziku, jer istina je da se brojevi iznad devet ne bi smjeli pisati slovima, ali: osamnaest godina. U Hrvatskoj živi na tisuće već punoljetnih ljudi koji svijet živih nikad nisu dijelili s Đurđicom Barlović. Nije ni čudo da sve ide u zvizdu materinu...
Ljeto 1992. Kasni kolovoz, pakiramo stvari. Iako niz smokvu još uvik cidi se med, ljetu je ipak došao kraj, valja nam s Korčule natrag za Split, ne znamo, doduše, kako jer rat je pa veze ne funkcioniraju baš najsjajnije, ali počet će škola, četvrti srednje, matura, valja održati privid normalnog života u nenormalnim uvjetima. Na samom pragu zrelosti, jedan jedini novinski naslov ubija moje djetinjstvo: 'Umrla Đurđica Barlović'. Srčani udar. Nije umrla pjevačica, umrla je zamjenska mama. Dok je Natalija Tarabarić rintala u frizeraju, mene je čuvala teta Đurđica na velikome crnom Grundig radiokasetofonu. Jednom, dok je pjevala 'Ključ je ispod otirača'...

...zavirio sam iza našeg Grundiga i vidio sam je. Malešna, od nokta manja, ali anatomski ispravna, u zlatnim dimijama i s nepogrešivo đurđičastom plavom kosom uvijenom prema unutra i sa šiškama na stranu, teta Đurđica je držala mikrofon i pjevala. Kad sam im ispričao što sam vidio, starci su se nasmijali i promijenili temu pa sam znao da o ovome više ne smijem govoriti naglas, ali vidio sam što sam vidio. I znao sam zašto se taj čarobni album zove baš 'Budi uvijek blizu': kad ga sviraš, Đurđica se u hipu stvori kraj tebe. Godinu dana kasnije u prodaji se našao najbolji album ikad, u povijesti, na svijetu, svih vremena, a zvao se 'Za djecu i odrasle'. Kaseta se podrazumijevala, ali mali Teić je morao dobiti i ploču, iako se gramofon pokvario još koju godinu prije no što sam se uopće rodio, jer je omot ploče bila bojanka. Budući da sam tada imao fetiš na ljubičastu boju (zapravo ne toliko na boju, koliko na riječ 'lila' koja mi je tada bila najdraža riječ na svijetu), dobra teta Đurđica nije se ljutila što su njezini famozni plavi uvojci dobili nekakav čudan, pankerski štih. Još i danas, kad god čujem 'Samo mi se javi', stegne mi se knedla u grlu.

Neponovljivo baršunasta boja glasa, najfinija svila koja nježno šuška u njezinim palatalnim suglasnicima, dobrota i ljudskost kojom isijava sve što je ikad otpjevala, da, moja zamjenska majka bila je najbolja zamjenska majka koju se može poželjeti. Dvadesetak godina kasnije, moj bivši kolega (i divno ljudsko biće) Neno 'preveo' je prvu pjesmu koju je Đurđica snimila s Novim fosilima s hrvatskog na šatru. Jebo mi sve ako ovo ne zvuči kao nešto što bi Arwen pjevala Aragornu za laku noć:

Njajsa me
Njajsa me ćasno
Kad za me mane kojaspo ni vasno
Ćasno me njajsa
Jer ždamo već trasu
U vesno ti đeu bavlju vano 

Ma, eto vam i 'Šuti moj dječače plavi'. Zašto ne, ne?

Kad je moja zamjenska mama otišla iz Novih fosila, srušio se cijeli moj mali svijet. Uništena je cijela moja mala zamjenska obitelj. Sanja je eventualno mogla funkcionirati kao zamjenska starija sestra, ali dijete u tako osjetljivoj dobi treba majku, a ne nekakvu Sanju. Bio sam ljut, gnjevan, Ahilejeva srdžba bila je ništa spram onoga što je kuhalo u mojoj nutrini. Pogledao bih iza Grundiga, ali tamo više nije bilo nikoga. Fosili su nastavili štancati hit do hita, teta Đurđica je također imala finih pjesama...

...ali ja sam odlučio naglo odrasti. I biti previše 'cool' za Nove fosile. Tek tog 26. kolovoza 1992. shvatio sam koliki sam seronja bio. Tog dana kad su rekli da Đurđice više nema. Da su ugašene njene petrolejke i luči. Da je srce moje zamjenske mame prepuklo bez da je ikad od mene čula da je volim. Više nema ni našeg golemog Grundiga i ne mogu više zaviriti iza zvučnika da je gledam kako pjeva o ključu ispod otirača. Ali jednom ćemo se opet naći. Kad me zagrli, pomirisat ću njezinu kosu koja sigurno miriše na buket svježe ubranih đurđica. Zahvalit ću joj na najljepšem djetinjstvu koje jedno dijete može poželjeti. Reći ću joj da je volim. Zamolit ću je da mi oprosti što sam bio onako ljut onako dugo. Uspjeti moram... Osjećam to.