Članak dopisnika Schwarza prenio je Dnevnik.hr. Tekst počinje ovako: 'Gisela Đureković se boji. Nepoznati počinitelji provalili su u njezin stan u Zagrebu i prekopali ormare i ladice. Vjerojatno su tražili dokumente i materijale iz procesa, rekao je za ove novine njezin odvjetnik Davor Prtenjača. Dokumenti su međutim na sigurnome.'

Gisela je, piše, 82-godišnja udovica Stjepana Đurekovića, hrvatskog emigranta kojega su 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu u Bavarskoj ustrijelila dva muškarca. Đureković je, piše, smatran državnim neprijateljem, jer je raspolagao dokazima o korupciji u Titovom krugu i o tome namjeravao napisati knjigu. 'Kako bi bili sigurni da su doista ispunili nalog komunističke tajne službe Udbe, njegovi su mu ubojice sjekirom raskolili lubanju', piše njemački novinar.

'Provala u njezin stan budi stare strahove. Četiri godine nakon umorstva njezina supruga, njezin sin Damir poginuo je u misterioznoj prometnoj nesreći u Kanadi. Navodno su zakazale kočnice. Ni ona ni njezin odvjetnik ne vjeruju u slučajeve. Previše toga se dogodilo – i previše toga je hrvatsko pravosuđe propustilo učiniti – da bi gospođa Đureković još uvijek mogla imati povjerenja u njegovu neovisnost i u političku volju hrvatske vlade da se razjasne zločini Titova režima, a počinitelji dovedu pred sud.'

Njemačko savezno državno odvjetništvo, podsjeća novinar, optužilo je bivšeg časnika komunističke tajne službe Josipa Perkovića zbog umorstva Stjepana Đurekovića i za njim je 2009. izdala međunarodni uhidbeni nalog. U Hrvatskoj se nalog nije mogao izvršiti jer Ustav koji je bio na snazi u ono vrijeme nije dopuštao izručenje vlastitih državljana.

'Hrvatsko pravosuđe, međutim, nije učinilo ništa kako bi samo pokrenulo postupak. Perković nije čak ni saslušan. U neovisnoj Hrvatskoj profilirao se kao stručnjak za tajne službe, neko je vrijeme čak vodio vojnu obavještajnu službu. Desne i lijeve vlade cijenile su njegovu suradnju', piše Schwarz.

Kad je Njemačka zatražila njegovo izručenje, na vlasti je bio konzervativni HDZ. Ministar unutarnjih poslova, podsjeća, bio je Tomislav Karamarko, koji je od svibnja prošle godine predsjednik HDZ-a.

'Za predsjednika konzervativne stranke, Karamarko ima iza sebe neobičnu karijeru. Počeo je 1991. kao šef kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, koji potječe iz 'partizanskog krila' hrvatskih komunista, koji je vršio visoke dužnosti u komunističkim tajnim službama Ozni i Udbi i koji se naposlijetku udružio s Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom neovisne Hrvatske.'

Oslanjajući se na stare kadrove Udbe, među kojima je bio i Josip Perković, izgradio je Manolić sigurnosni aparat neovisne Hrvatske - piše novinar. 'Karamarko je postao šef zagrebačke policije, a 1996. i zamjenik ministra unutarnjih poslova. Na kraju Tuđmanove ere prešao je u redove HDZ-ovih protivnika i postao šef izbornog stožera Stjepana Mesića, starog Manolićeva prijatelja, koji je 2000. izabran za predsjednika.'

Podsjeća da je Karamarko tada ponovno preuzeo zadaće u području sigurnosti i obavještajnih službi, postao je šefom protuobavještajne službe i naposljetku ravnatelj obavještajne službe SOA-e. 'Tadašnji konzervativni predsjednik vlade Ivo Sanader pozvao ga je 2008. u svoj kabinet.'

'U Njemačkoj je u to vrijeme završavao prvi postupak u slučaju Đureković, doživotnom kaznom zatvora Krunoslavu Pratesu, koji je sudjelovao u organiziranju umorstva. Sve te godine, osumnjičeni za umorstvo Perković stanovao je na mondenoj adresi Pantovčak 194, nedaleko od rezidencije hrvatskog predsjednika. Njegov je sin bio savjetnik za sigurnost predsjednika Mesića, a u toj ulozi služi i njegovu nasljedniku Ivi Josipoviću.'

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.