Ankica Lepej, tada zaposlenica Zagrebačke banke, podsjetimo, Jutarnjem listu 1998. dala je dokumentaciju prema kojoj je Ankica Tuđman, supruga tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana, na računu imala 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara, što on nije bio prijavio u imovinskoj kartici. Krenula je neviđena hajka, a banka je raspisala nagradu od milijun kuna za osobu koja prokaže zviždača. Ostalo je povijest: Lepej se sama prijavila, odbila je nagradu koju je mogla uzeti, a na kraju je ostala bez posla, stana i praktički na ulici.

Klarić je pak ukazivao na nepravilnosti u URIHO-u i dostavio dokumente o teškoj zloupotrebi ravnatelja Josipa Držaića. Uslijedio je ekspresan otkaz, a Držaić je tužio i novinare. Epilog cijele priče je: Klarić je bio u pravu, a Držaić je ravnatelj i danas.

Profesor Žarko Puhovski smatra da, iako su od hrabrog čina Ankice Lepej prošle 24 godine, zviždači u Hrvatskoj nisu u bitno boljem položaju nego kada je ona istupila.

'Vidljivo je to iz cijeloga niza slučajeva ljudi koji su kasnije ukazivali na nepravilnosti. Istina, danas postoje određene zakonske olakšice za njih, koje tada nisu postojale, ali u osnovi oni i dalje snose konzekvence. Naprosto ih je nemoguće u potpunosti zaštititi. Oni se upliću u neke odnose i svjesno riskiraju svoju egzekuciju jer su odlučili, da tako kažem, provjetriti određene stvari', ističe Puhovski za tportal. Dodaje da je većina njih zbog toga prošla kroz osobne kalvarije, ali i da su postali junaci.

'Neki su od njih, poput Vesne Balenović, zviždačice iz Ine, pokušali kapitalizirati to u politici, a drugi su se povukli, poput Lepej. Zviždanje je akt osobne hrabrosti, moralni luksuz koji nemaju svi', ističe Puhovski, citirajući na kraju Bertolta Brechta iz 'Života Galilejeva' – prema kojem je 'jadno vrijeme koje heroje treba'.

Zorislav Antun Petrović, bivši predsjednik udruge Transparency International Hrvatska, a danas zastupnik u Skupštini Grada Zagreba, za razliku od Puhovskog, smatra da je Hrvatska danas sada mjesto za zviždače zato što se u proteklih dvadesetak godina promijenila svijest građana o njima.

'Većina građana danas ne smatra političare, bez obzira na njihove 'zasluge', nedodirljivima i očekuje ponašanje koje ima visoke etičke norme. Gledanje kroz prste i mirenje sa sudbinom više se ne događaju. S druge strane i sama legislativa se kontinuirano popravljala', smatra Petrović.

Podsjeća da je na ovoj sjednici Sabora u drugom čitanju Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, odnosno zviždača, za koji smatra da je dosta dobro postavljen.

'Uz adekvatno provođenje trebao bi osigurati primjerenu zaštitu ljudima koji odluče staviti javni interes ispred vlastitog', smatra Petrović.

No ono što vidi kao problem, a najjasnije je bio izražen u slučaju Vlatka Klarića, jest pravosuđe.

'Ono je naprosto presporo i neučinkovito jer ljudi koji ukažu na nepravilnosti trenutno ostaju bez posla, prihoda, a tek onda kreće mukotrpna i iscrpljujuća bitka koju sudovi samo otežavaju', smatra Petrović.

Upitan isplati li se danas biti zviždač u Hrvatskoj kad se pogleda unazad i sve kroz što su prošli oni koji su se odvažili na to, Petrović ističe da treba još puno zviždača i puno vremena da se kao društvo naviknemo na to i shvatimo kakav je ustvari doprinos ljudi koji prokazuju one koji rade na štetu svih nas.

'Svaki čin zviždanja korak je prema boljem i zdravijem društvu', zaključio je Petrović.