S prvim otkucajem ponoći 1. siječnja 1993. na zemljopisnoj karti Europe pojavile su se dvije nove samostalne države – Češka i Slovačka, dok je dotadašnja zajednička češko-slovačka država nakon 74 godine postojanja otišla u povijest. Nakon što su baršunastom revolucijom u studenom 1989. mirnim putem srušili komunistički režim, Česi i Slovaci tri godine kasnije jednako su tako baršunasto dogovorili miran razlaz kao najbolje rješenje za budućnost obiju zemalja. Točnije, dogovor su postigli tadašnji češki i slovački premijeri, Václav Klaus i Vladimír Mečiar, a njihovi narodi nisu imali prilike na referendumu reći što o tome misle.

Kakav bi u tom slučaju bio daljnji tijek događaja, teško je nagađati, no koliko god su Slovaci željeli napokon biti svoji na svome, to ne znači da bi u golemoj većini poduprli prijedlog da se u potpunosti odvoje od Češke. Česi su imali emotivniji stav prema Čehoslovačkoj smatrajući je svojom širom domovinom, ali kad su u raspravama o budućnosti češko-slovačkih odnosa češki političari mahali podacima koliko češkog novca odlazi u manje razvijenu Slovačku, pitanje je ne bi li znatan dio Čeha podržao razlaz sa Slovacima. U svakom slučaju, način na koji je prestala postojati Čehoslovačka do danas je ostao uzor na koji se jedna federativna država može podijeliti bez krvoprolića i razaranja, pa danas taj model zazivaju separatistički nastrojeni političari u Belgiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i drugim višenacionalnim zemljama.

Baršunasti češko-slovački razlaz dogodio se u isto vrijeme dok je na području bivše Jugoslavije bjesnio krvavi rat, pa je tim Česima i Slovacima bilo lakše pokazati svijetu da su civilizirani narodi koji se znaju rastati bez puno povišenih strasti. No, dok se za Jugoslaviju znalo da je najkonfliktnija europska država, Čehoslovačka je bila smatrana skladnom višenacionalnom državom i time je njen raspad bio veće iznenađenje i razočaranje. Međutim, odnosi Čeha i Slovaka ipak nisu bili toliko idilični kao što je izgledalo sa strane. Dolazak slobode omogućio je da se o otvorenim pitanjima slobodno razgovara i da problemi koji su se u doba komunizma gurali pod tepih izbiju na površinu.

(Kon)federacija ili razlaz

Prvi otvoreni konflikt čeških i slovačkih političara, nakon kojeg se i počelo govoriti o mogućem raspadu Čehoslovačke, dogodio se početkom 1990. kad se odlučivalo o novom nazivu države bez ideoloških odrednica. Česi su se zalagali za naziv Čehoslovačka Republika, a Slovaci su tražili da naziv odražava slovačku samobitnost. Nakon burnih polemika, država je dobila naziv Češka i Slovačka Federativna Republika. U neslužbenoj upotrebi naziv države kod Čeha se nije promijenio i oni su i dalje pisali 'Československo', dok su Slovaci koristili oblik 'Česko-Slovensko'. Tako je jedna spojnica, umjesto da spaja, dovela do podjele Čeha i Slovaka.

U takvim su okolnostima u lipnju 1990. održani prvi slobodni izbori u Čehoslovačkoj na kojima je u Češkoj pobijedio Građanski forum (OF), a u slovačkoj Javnost protiv nasilja (VPN). Njihovi stavovi oko državnopravnog uređenja države razlikovali su se – OF-u je prioritet bio transformacija društva i gospodarstva i nije bio sklon tome da se većina ovlasti sa središnje razine prenese na republike. VNP je kao glavni cilj postavio puno samoodređenje slovačkog naroda i jednak stupanj suverenosti Češke i Slovačke koje bi dio svog suvereniteta prenijele na federaciju. Rješenje se uzaludno pokušavalo naći do lipnja 1992, kad su održani novi izbori na kojima je u Češkoj pobijedila Građanska demokratska stranka (ODS) koju je vodio Václav Klaus, a u Slovačkoj Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS) Vladimíra Mečiara. Obojica su postali republički premijeri i gospodari sudbine Čehoslovačke. Stav ODS-a oko budućnosti zajedničke države bio je 'federacija ili razlaz', a HZDS-a 'konfederacija ili razlaz', pa se rasplet mogao jasno predvidjeti. Nakon sastanka u Brnu 26. kolovoza Klaus i Mečiar su objavili da će samostalne Češka i Slovačka nastati 1. siječnja 1993. Do tada je u Federalnoj skupštini trebalo usvojiti zakone kojima će se regulirati razdruživanje Čehoslovačke, među njima i zakon o podjeli imovine. Dogovoreno je da će federalne nekretnine pripasti onoj republici u kojoj se nalaze, a da će se ostala zajednička imovina dijeliti u omjeru 2:1 u korist Češke, sukladno broju stanovnika.

Početak samostalnog života donio je malo razočaranje i Česima i Slovacima. Slovačkoj njena samostalnost nije preko noći omogućila blagostanje, kao što se očekivalo, štoviše, zbog Mečiarovog autoritarnog načina vladanja država je počela društveno i gospodarski stagnirati. Ni Češka nije naglo procvjetala iako češki novac više nije odlazio u Slovačku. Gospodarski rast došao je tek s vremenom, pa je u obje zemlje BDP po stanovniku viši od 80 posto prosjeka EU-a. Odnosi Čeha i Slovaka danas su bolji nego ikad i to je glavni razlog zašto je češko-slovački baršunasti razvod postao globalni politički brand.

Da su ostali u zajedničkoj državi, neprestano bi dolazilo do konflikata koji bi blokirali funkcioniranje institucija, što bi negativno utjecalo i na međuljudske odnose i na međunarodni ugled zemlje. Možda bi u tom slučaju Čehoslovačka neprekidno bila svjetski prvak u hokeju, što i danas među Česima i Slovacima izaziva nostalgiju prema vremenu zajedničkog života, ali samostalnost se i Češkoj i Slovačkoj višestruko isplatila, pa ipak prevladava stav da je baršunasti razvod bio najbolje što im se moglo dogoditi.