U prvoj presudi, koju je u prvom stupnju donijela splitska sutkinja Višnja Strinić, su za topnički napad na Šibenik osuđeni admiral i zapovjednik 20. Graničnog mornaričkog diviziona u sastavu 8. Vojnopomorskog sektora bivše JNA Slobodan Rajčević i kapetan bojnog broda koji je zapovijedao patrolnim čamcem Čedomir Borojević.

Proglašeni su krivima jer su od 16. do 23. rujna 1991. tijekom oružanog sukoba Šibenik napali tenkovskim, oklopnim i topničkim jedinicama čime su počinili kazneno djelo protiv civilnog stanovništva.

S patrolnih je čamaca po zapovijedi Rajčevića Borojević otvorio vatru po Šibeniku kako bi zastrašili civilno stanovništvo, uništili njihovu imovinu i zauzeli grad. Tom prilikom je napravljena velika materijalna šteta na stambenim, gospodarskim i kulturnim objektima, kao i na spomenicima kulture, katedrali sv. Jakova i samostanu sv. Frane. Rajčeviću se sudilo u odsutnosti, a osuđen je na zatvorsku kaznu od osam godina, dok je Borojević, koji je na sudu rekao da se osjeća krivim za ono za što ga se tereti, dobio četiri godine zatvora.

U drugom predmetu je zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika na 4,6 godina zatvora osuđen Milorad Kovačević koji u listopadu 1991. u Dubrovačkom primorju nije spriječio iživljavanje neprijateljskih vojnika nad zarobljenim hrvatskim braniteljima. Tako se veliki broj rezervista, ali i civila iživljavao nad zarobljenicima koje su potom predali drugoj jedinici JNA u Bileći. Hrvatski branitelji su zadobili brojne teške tjelesne ozljede od kojih su neki ostali trajni invalidi.

Kovačević je tako kršeći pravila međunarodnog prava propustio spriječiti te podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici muče i prema njima nečovječno postupa, kao i da im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, smatralo je Županijsko državno odvjetništvo i Županijski sud što je u konačnici prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske i potvrdio presudu.