Osama bin Laden može biti zadovoljan. Teroristički napadi na New York i Washington iz rujna 2001. imaju trajan učinak. Imali smo prilike vidjeti kako jedna starija gospođa u televizijskoj anketi tvrdi da je izgradnja džamije u blizini srušenih tornjeva WTC-a, citiram, 'pljuska u lice žrtvama Jedanaestog rujna'. Proizvodnja upravo takvoga načina razmišljanja, takvoga stava, mentaliteta i stanja uma, primarni je cilj terorističke organizacije Al Kaide

Svrha stravičnog rušenja njujorških tornjeva nije se svodila na surovo ubojstvo i spektakularnu štetu. Jasno, teroristi nisu imali ništa protiv smrti i užasa, ali su zapravo imali na umu jednu jednostavnu i dugoročnu strategiju. Htjeli su isprovocirati zapadnu demokraciju tako da ova počne proždirati vlastiti smisao i vlastite principe. I doista, posljedica rujanskih napada bila je velika kriza američkog liberalizma koja se ogledala u drastičnom povećanju ovlasti policije i sigurnosnih službi te u opasnom širenju antiislamskog raspoloženja, pa i šovinističke mržnje spram muslimana i Arapa širom zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Postalo je moguće da se u Sjedinjenim Državama raspravlja o legalizaciji mučenja u kaznenom postupku i da se u eksteritorijalnom Guantánamu doista i provode mučenja. Štoviše, u nekim zapadnim državama zabranjeno je nošenje burki, kao da pravo na izbor stila odijevanja nije temeljno pravo pojedinca i kao da će zabrana burki pridonijeti policijsko-obavještajnoj borbi protiv terorizma. Upravo takvu reakciju Zapada priželjkivao je Osama bin Laden. Zašto?

Nekada je svrha političkih sukoba i ratovanja bila pobjeda nad protivnikom. Pritom bi sukobljene strane propagandom katkad pokušavale pridobiti neprijateljsko stanovništvo. Danas je svrha političkih sukoba razjariti neprijatelja, potpuno ga otuđiti i učiniti ga što je moguće više neprijateljskim, navesti ga na onakvo djelovanje koje osigurava strastvenost i dugotrajnost sukoba. Sprečavanje mira i pomirenja postalo je važnije od pobjede. Izazvati kod neprijatelja bijes i mržnju važnije je nego pobijediti ga. Trajanje u sukobu daje smisao i opravdanje zločinačkoj politici te pruža mnoge praktične pogodnosti oligarhiji koja ga izaziva ili potpiruje. Cilj terorističkih napada bio je izazivanje islamofobije na Zapadu jer tako izazvana islamofobija – po jednostavnoj i razorno učinkovitoj strategiji Osame bin Ladena – opskrbljuje Al Kaidu neograničenim količinama legitimiteta: rekao sam vam kakvi su Oni, zar ne vidite koliko nas mrze, zar ne vidite što nam rade?

Strategija zamašnjaka

Ako je nasjeo Bush, zašto ne bi i anonimna gospođa iz televizijske ankete, iako ostaje savršeno nejasno zašto bi džamija vrijeđala žrtve Jedanaestog rujna ako se izgradi na Lower Manhattanu i zašto bi ih uopće vrijeđala bilo kad i bilo gdje. Već sâm pristanak na razgovor koji implicira da između jedne terorističke skupine i religije koju prakticira milijardu ljudskih bića postoji veza, eklatantna je pobjeda Al Kaide.

Na sličan način je Slobodan Milošević manijakalnim razaranjem Vukovara htio (i uspio) na hrvatskoj strani stvoriti stanje mučeništva, znajući da mučenik mrzi snažno i trajno, znajući da je mržnja hrvatskih nacionalista visokokaloričan ugljen u usijanoj peći srpskog nacionalizma. I obratno. I tako unedogled. Svaki sljedeći zločin protivnika A, stvara moralni kapital na strani B. I onda strana B poseže za zločinom i jača moralni kapital strane A. Takva strategija – možemo je nazvati strategijom zamašnjaka – osigurava sukobljenim režimima lagodnu poziciju i legitimitet u očima razjarenog i osvetoljubivog stanovništva. Dok postoji pomahnitali protivnik spreman na sve, ostaje dovoljno vremena i prostora da se kod kuće (primjerice) nacionalno bogatstvo raspodijeli pouzdanim obiteljima. Paradoksalno ili ne, patnje stanovništva jačaju režim. U okviru dijabolične podjele uloga, te patnje izaziva Protivnik kojem nije teško činiti bezumne zločine jer zna da će mu njegov protivnik znati vratiti uslugu svojim bezumljem i svojim zločinima. Za takvo što čak i nije potreban dogovor, mada se o postojanju izvjesnih dogovora često spekulira. Dovoljno je pokrenuti mehanizam zamašnjaka i dovoljno je da druga strana prihvati igru. Tada stvari krenu svojim tokom i mržnja i glupost na obje strane rastu eksponencijalno. Dakako, uvijek netko prvi počne. Netko mora prvi početi, a ako prvi započnu Oni Drugi – utoliko bolje. Postoje ljudi koji uživaju u tom vrtlogu. Postoje i oni koji imaju koristi. Neprijatelj je najveće bogatstvo svakog nedemokratskog režima.

Zato će džamija u blizini Ground Zeroa biti prva značajna pobjeda Sjedinjenih Država u ratu protiv terorizma. A ako američka javnost iskreno i potpuno podrži njenu izgradnju, ostavit će Al Kaidu na cjedilu. Drugačiji ishod značio bi da Zapad ne ratuje s grupom fanatika koji se kriju u afganistanskim brdima, nego s islamom. Drugačiji ishod značio bi da je demokracija odustala od sebe same, a planeta Zemlja pretvorila bi se u tempiranu bombu. Ukoliko njeni stanovnici to ne žele, ako dakle žele opstati kao vrsta, moraju shvatiti da je zalog tog opstanka užitak u ljepoti različitosti. Samo Bog je Jedan, kako god ga nazivali i kako god mu se obraćali.