U noći s četvrtka na petak navršilo se 50 godina od smaknuća nacističkog vođe Otta Adolfa Eichmanna u zatvoru u Ramali, 15 km od Jeruzalema. Osuđen je na smrt zbog toga što je proglašen krivim za 15 zločina protiv čovječnosti. Od tada, od toga suđenja i vješanja arhitekta Holokausta, traje utopija, još uvijek u izgradnji, da je moguća međunarodna pravda koja će biti sposobna i efektivna u gonjenju i kažnjavanju tako strašnih zločina
Ne treba to zaboraviti u danima kada promatramo kako su smaknuta i djeca u Siriji. Naravno, Europljani smo i kao takvi, i zbog našega ustava, ne poznajemo niti zagovaramo kaznu smrti, dapače, strogo joj se protivimo, ali treba moći shvatiti koliko su za međunarodno pravo suđenje Adolfu Eichmannu i njegova kazna bili ljekoviti i sudbonosni. U noći 31. svibnja 1962. zločinac je odbio da mu se na glavu stavi crna kapuljača, rekao je svoje posljednje riječi 'Dug život Austriji, dug život Njemačkoj, dug život Argentini, nikada vas neću zaboraviti!' i u 11:45 ostao visjeti s tko zna zapravo kojim mislima, ali je svijet, naročito izraelska država i njezin temeljni narod, kao i svi Židovi dijaspore, sklopio knjigu tešku gotovo šest milijuna života, koliko ih je Eichmann, kao glavni organizator provedbe Holokausta, gurnuo tamo gdje je i sam otišao u 56. godini.
Suđenje, gledano iz današnje perspektive, izazvalo je toliku svjetsku pažnju i tako vatrene diskusije kao ni jedno do tada. Izraelska televizija uživo je prenosila sesije koje su se na istočnoj obali SAD-a, primjerice, zbog razlike u vremenu pratile dok su obitelji bile na okupu za večerom. Sve je zapravo počelo dvije godine ranije, kada je Ben Gurion, tadašnji izraelski premijer, zapovijedio tajnoj službi Mossadu da otme Eichmanna u Buenos Airesu, gdje je živio pod lažnim identitetom, kao i ostale nacističke (i ustaške) glavešine, i dovede u Jeruzalem na suđenje. Vješto su ga locirali, identificirali, uhitili i prebacili (transferirali, rekao bih Vladimir Šeks) u Izrael, kao da se radilo o pilotu El Al-a.
Nekadašnji 'oberstandartenführer' živio je u Argentini od 1950. Mossad nije želio riskirati, otkako je 1959, u studenom, Vrhovni sud Argentine odbio izdati rješenje o izručenju, zatraženo od Njemačke, još jednog nacističkog ratnog zločinca, dr. Josefa Mengelea, liječnika u koncentracijskome logoru Auschwitzu, gdje je sadistički vježbao na zatočenicima prije njihova usmrćivanja. Sud je poručio Njemačkoj da argentinski ustav zabranjuje izručenja 'zbog političkih razloga', tako da je takva presuda praktički onemogućavala Izraelu da dobije Eichmanna, pa je otmica ostala jedina solucija. A Izraelu je to suđenje bilo važno, između ostalog, zato što su se zločini nacizma polagano zaboravljali i zato što je SAD bio fokusiran na svoj sukob sa SSSR-om.
Mossad je oteo Eichmanna 11. svibnja 1960. u blizini njegove kuće u kvartu San Fernando, u predgrađu grada Buenos Airesa (nedaleko od rodne kuće ovoga novinara), a otmica je izazvala veliku međunarodnu diskusiju koja je okončana zahtjevom Vijeća sigurnosti UN-a u kojem se pozivao Izrael da simbolično plati odštetu Argentini zbog kršenja njene suverenosti. Mnogi su se uključili u raspravu, a njemačka filozofkinja i esejistkinja židovskoga porijekla Hannah Arendt (učenica velikoga Karla Jaspersa) otišla je u Jeruzalem pratiti suđenje kao dopisnica časopisa The New Yorker sa zadatkom da napiše pet reportaža. Nakon priustvovanja prvim sesijama, nešto se duboko dogodilo u svijesti te žene, autorice važne knjige 'Počeci totalitarizma'. Nije mogla ne oživjeti progonstva koja su propatili toliki Židovi, uključivši i njezinu vlastitu rodbinu koja je pobjegla iz Njemačke s Gestapom za petama.
Arendt se vratila u New York i pala u duboku krizu. Tek se 1963. oporavila i, osim pet dogovorenih članaka, napisala je 500 stranica djela 'Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla', jedan od najvažnijih eseja XX. stoljeća. Ta knjiga, živopisna reportaža s Eichmannova suđenja, uvela je ideju koja je od tada instalirana u sve jezike razvijenoga svijeta. Hannah Arendt tvrdi da zlo nije nužno vezano uz psihotične ličnosti kakva je bio Adolf Hitler, već da se također može pojaviti u liku relativno mirnih i 'normalnih' osoba kakav je bio Adolf Eichmann: dobar otac, brižan susjed, egzemplaran građanin i radnik, savjestan činovnik. O tome je na svoj način, promatrajući haaška suđenja, progovorila i novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić u maloj, ali vrlo važnoj knjizi 'Oni ne bi ni mrava zgazili' (Feral Tribune, Split, 2003). Iz takva štiva se zaključuje da su ti 'banalni ljudi' možda i najgori, pa slijedi pitanje: koliko smo tzv. ubojica za pisaćim stolom susreli u svijetu od Eichmannova suđenja 1962?!
Suđenje je bilo kontroverzno. Mnogi su tvrdili da Izrael nema jurisdikciju, a Jaspers je mislio da je Eichmannu trebalo suditi na međunarodnom sudu. Sam Eichmann se pozivao i na zastaru. Mogao se braniti po pravilima. Uzeo je važnog kriminalističkog stručnjaka, Švicarca Roberta Servatiusa čiji je honorar platila izraelska država, a izabrana je strategija obrane koja je tvrdila da je optuženi djelovao zbog tzv. naredbe o poslušnosti, naime, on je samo izvršavao naredbe pretpostavljenih. Sve je nijekao. Ali sud ga je proglasio krivim za barem 15 slučajeva zločina protiv čovječnosti. Saslušalo se stotinjak svjedoka i dokazalo se da je Eichmann bio organizator precizno razrađena plana kojem je cilj bio potpuno uništenje Židova, kako je Hitler bio zacrtao i argumentirao u svojoj knjizi Mein Kampf (1925).
Izrael je tada jedini put izvršio smrtnu kaznu, koja dotad nije postojala, pa je i samo Eichmannovo smaknuće podiglo dosta političke i medijske prašine. Do zadnjeg se trenutka čekala milost koju predsjednik Ben-Zvi nije pružio. Jedan od otaca modernog Izraela, teolog Martin Buber, koji je od 1939. živio u Palestini, molio je da se Eichamna ne ubijei da ga se doživotno osudi da radi na zemlji Izraela, kao poljoprivrednik u nekom kibucu.
Na pedesetu obljetnicu toga suđenja i smaknuća, ovaj novinar i teolog ima konstatirati da to nije samo povijesni čin, već još uvijek utječe na naše živote jer je u temeljima normi. Naprimjer, da se zločinac ne može izvući na princip poslušnosti kada su u pitanju zločini protiv čovječnosti. Zatim, zločini koji se pripisuju Eichmannu nemaju zastaru jer zaborav ne može oprati horor. Od diktatora argentinske vojne hunte kojima se počelo suditi 1985. sve do danas, preko haaške sudnice, sve do presude predsjedniku Tayloru za zločine u Sierra Leoneu i 50 godina kazne zatvora koju je dobio, sve je to bilo moguće provesti jer se dogodilo suđenje Eichmannu. Neki su se krvavi vladari od Pinocheta do Miloševića izvukli, iako je suđenje bilo započeto upravo zahvaljujući volji izraelske države, a prije toga saveznika da sude nacistima u Nurembergu. I suđenja Mirku Norcu, Branimiru Glavašu ili Tomislavu Merčepu imaju temelj u učincima suđenja Eichmannu.
No ipak je to dio jedne utopije, koja ide za tim da dobijemo jake instrumente međunarodne pravde kojima će se suditi svakom pojednom zločinu protiv čovječnosti. Moramo to pamtiti, unatoč tome što je pola stoljeća prošlo od jeruzalemskoga suđenja, jer dobar dio svijeta negira Holokaust, pa i neki u Republici Hrvatskoj gdje se pokušavaju minimalizirati zločini ustaša. Treba pamtiti i zbog svakog umorenog djeteta u Siriji. Treba pamtiti i zbog nas i Europe u kojoj se ponovno dižu svastike. Dogodilo se, naime, to i u Grčkoj, koljevci zapadne civilizacije i demokracije.