Automobili sa službenim vozačima prevoze europarlamentarce od parlamentarnog kompleksa do gradskih hotela i restorana, gdje su cijene, sukladno prilici, sramotno prenapuhane. U većini slučajeva, parlamentarci s gađenjem odbacuju svaki poremećaj vlastitog ritma. No malo je toga što mogu poduzeti kako bi izbjegli sustav zasjedanja u Bruxellesu i Strasbourgu, uglavljen u europske sporazume, koji se mogu mijenjati samo jednoglasno. Njihov pokušaj da otkažu jedno od 12 ovogodišnjih zasjedanja u Strasbourgu rezultirao je tužbom Francuske. Jednostavno rečeno, Europski parlament nije suveren, ocjenjuje Economist.

Veselica u Strasbourgu izaziva dvostruki prijezir, smatra analitičar uglednog britanskog tjednika. Kao prvo, dodatni troškovi zasjedanja u Strasbourgu, koji se procjenjuju na nekih 180 milijuna eura godišnje, skandalozni su u razdoblju mjera štednje. Drugo, parlament je irelevantan kada su u pitanju naknade. To pomaže u objašnjenju paradoksa: dok parlament dobiva sve veću moć, sve manje građana izlazi na izbore za njihove predstavnike.

Cjenkanje Europskog parlamenta, Komisije i Vijeća ministara

Najviše onoga što zanima građane – zdravstvo, obrazovanje i upravljanje – u rukama je nacionalnih parlamenata. EU se uglavnom bavi opskurnim regulatornim pitanjima. No to je samo dio razloga zbog kojih glasači ne mogu uvidjeti zašto njihov izbor nešto znači. Zakone predlaže Europska komisija, servis građana EU-a kojemu je na čelu imenovani zbor. Zakone odobravaju Vijeće ministara (gdje vlade sklapaju dogovore iza zatvorenih vrata) i Europski parlament (gdje savezništva variraju od slučaja do slučaja). Razlike se rješavaju cjenkanjem triju navedenih tijela. Sustav odlikuje mnoštvo provjere i ravnoteže ovlasti, no glasači ne mogu izbaciti one koje ne vole i kojima ne vjeruju, piše Economist.

Kronični problem demokratskog legitimiteta postao je akutan zahvaljujući krizi eurozone. Bruxelles je dobio nove ovlasti u nadzoru nacionalnih proračuna i drugih mogućih 'neravnoteža'. Štednja i reforme nametnute su zemljama koje su spašene od kolapsa – Irskoj, Portugalu i, nadasve, Grčkoj. No 'ekonomska vladavina' osjeća se i drugdje. Bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija naslijedio je tehnokrat Mario Monti. Nekoliko dana nakon što je preuzeo ured, novi socijalistički premijer Belgije, Elio di Rupo, dobio je nalog za smanji proračun ili se, u suprotnim, suoči sa sankcijama. Mađarskoj je upravo rečeno da će izgubiti 495 milijuna eura pomoći iduće godine ako ne uspije staviti dug pod kontrolu.

'Vlade tek sada počinju shvaćati koliko su ovlasti predale EU-u', kaže jedan eurokrat za Economist. No tko bi trebao kontrolirati tu moć? Europski parlament nesavršeno je tijelo u nesavršenom sustavu. Može li takav parlament nadoknaditi gubitak nacionalnog suvereniteta?

Pohvale i pokude

Neki misle da može. Prošlog tjedna Monti je otišao u Strasbourg pohvaliti parlament za njegov strogi nadzor nad Komisijom, a u članku kojeg supotpisuje s francuskom europarlamentarkom Sylvijom Goulard najveći dio krivnje za krizu svaljuje na nacionalne demokracije. Njemačka kancelarka Angela Merkel govori o budućnosti 'političke unije' s jakim parlamentom i izravno izabranim predsjednikom Komisije.

Za druge, parlament nije rješenje, nego dio problema. Jack Straw, bivši šef diplomacije Velike Britanije, nedavno se založio za njegovo ukidanje. 'Demokratski deficit', rekao je, bolje bi se riješio sazivom nacionalnih zastupnika nego izravno izabranim tijelom. Njemački ustavni sud presudio je 2009. da parlament EU-a ne može natjerati Bundestag da prepusti kontrolu nad svojim proračunom. Europarlamentarci mogu utjecati na to kako se europski novac troši, ali ne i na to kako se prikuplja.

Vijeće ministara doživljava parlament poput svirepog adolescenta: europarlamentarci misle da bolje od ministara razumiju što je europski interes; izražavaju se razmetljivim frazama, uspoređujući se s američkim Kongresom bez da imaju njegova sredstva; stalno traže veće ovlasti i više novca; uvijek žele 'više Europe', što god glasači o tome mislili. Dužnosnici Komisije također su frustrirani i ozlojeđeni, što ne izražavaju javno. Iako je često njihov saveznik, kažu, Europski parlament ima ovlast raspustiti Komisiju, ali ne snosi nikakve posljedice za svoja djela.

Europarlamentarce opaliti po džepu

Za problem demokracije u sustavu koji je djelomično međuvladin, a djelomično federalan, nema jednostavnog rješenja. Teško je tvrditi da Bruxellesu treba manje izravne demokracija kada dobiva sve više ovlasti. EU 'biznis' sada je prezahtjevan da bi se izvodio u 'part-time' aranžmanu. Pogledajte samo susjeda Europskog parlamenta u Strasbourgu, Vijeće Europe, koje je starija institucija, odvojena od EU-a: saziv čine nacionalni parlamentarci koji se sastaju dvaput godišnje, no njihov rad je toliko opskuran da britanski konzervativci mogu biti saveznici Ujedinjene Rusije Vladimira Putina, primjećuje Economist.

Legitimnost zahtijeva reforme kako na nacionalnim, tako i na europskim razinama. Čak 754 članova Europskog parlamenta trebalo bi oštro opaliti po džepu i srezati prenapuhane troškove te institucije. Njegov rad uključuje previše ugodnih 'dealova' među savezništvima velikih europskih stranaka. Stoga, države će ostati ključne za EU, bez obzira na to koliko će daleko odmaći u integraciji. O europskim ovlastima i novcu odlučuju države, a europske zakone provode nacionalne vlasti.

Što je najvažnije, politika je uglavnom nacionalna, pa nacionalni parlamenti trebaju biti više uključeni u rad EU-a, počevši od većeg nadzora političkih smjernica i odluka. Danski sustav, u kojemu parlament odobrava pregovaračke mandate ministara prije nego odu u Bruxelles, dobar je primjer. Uz sve svoje greške i manjkavosti, Europski parlament tu je i tu će ostati. Svi na ukrcaj za idući vlak prema Strasburgu, zaključuje Economist.