Ništa neočekivano, no fascinira brzina kojom su svjetska tržišta prebacila fokus s dugova vlada europske periferije na bankarski sektor najmoćnijih članica. Dok je trebalo kontrolirati dužnički požar u Grčkoj, imalo se vremena za diskusiju i proceduralnu aparaturu, no vijest da se raspada jedna od 20 najmoćnijih banaka eurozone, francusko-belgijska Dexia SA, izazvala je strelovito brzu reakciju poslovično oprezne Merkel.

Bio je kraj srpnja i kormilari eurozone Sarkozy i Merkel dogovorili su se da neće biti daljnjeg otpisivanja grčkog duga i da privatni investitori neće biti lupljeni po džepu dalje od 10 posto glavnice koja je Ateni doslovce prebrisana. Mislilo se da će program kupovanja talijanskih i španjolskih obveznica te povećanje volumena Europskog fonda za stabilnost na 440 milijarde eura biti dovoljno vode za gašenje tržišnog nepovjerenja. Krivo. Nepovjerenje je, naprotiv, evoluiralo u paniku. Grčka ne samo da je priznala da neće uspjeti dovesti deficit na predviđenu razinu za iduću godinu, nego je i ministar financija Evangelos Venizelos početkom tjedna izjavio da postoji realna šansa da ne pogode ni njegovu korigiranu (veću) vrijednost od 8,5 posto BDP-a. Dan kasnije stiže vijest o rascjepu briselske banke Dexia SP na inicijativu dviju vlada. Naime, Dexia je, kao vlasnica brda bezvrijednih grčkih obveznica, iznimno izložena tržišnom strahu. Nadalje, Italiji je spušten kreditni rejting za dvije ocjene u agenciji Moody's, a financijskim inženjerima eurozone postalo je jasno da Grčka nema apsolutno nikakve šanse izbjeći bankrot ukoliko joj se ne oprosti još više duga, koji je trenutno 350 milijardi eura i raste, kako piše Wall Street Journal

Dok se komentatori pitaju kako je moguće da je Dexia prije samo nekoliko mjeseci prošla stres-test, tj. dokazano joj je financijsko zdravlje, u medijima izranjaju nove pogubne statistike. Vlada u Ateni duguje francuskim bankama 55 milijardi eura, vlada u Rimu pak preko 400 milijardi. Padne li Grčka, a da ne pričamo o talijanskom scenariju, francuski bankarski sektor potonut će poput olova. Jasno, u Parizu su odjednom užasno zagrijani za izmjenu srpanjskog plana, novo restrukturiranje atenskog duga, nota bene – na teret privatnih investitora (među kojima su velikim dijelom, naravno, banke), koji su već prihvatili da im 10 posto posuđenog novca nikada neće biti vraćeno, a sve govori da će postotak biti i veći žele li sami preživjeti.

Angela Merkel je iznenadila valjda i samu sebe kada je na seriju apokaliptičnih vijesti reagirala u hipu. Njemački zaključak je jasan: banke će biti osigurane u rekordnom roku, bilo dokapitalizacijom na nacionalnoj razini, bilo iz vreće keša kojom raspolaže Fond za stabilnost (ESFS), bilo intervencijom Središnje europske banke ili, kako danas saznajemo, iz kasice prasice MMF-a. Ovaj potonji je i prije žonglirao s idejom da se osnuje posebno tijelo sa svrhom kupovanja duga europskih neplatiša, no Washingtonu nije najbolje sjelo. Danas pak, kada je Wall Streetom marširaju tisuće nezadovoljnika i kada su preko Atlantika shvatili da će europska kriza imati katastrofalne reperkusije i za njih same, Christine Lagarde su odriješene ruke. Činjenica da je Francuskinja i da će financijskom intervencijom MMF-a prije svega spasiti ekonomiju vlastite zemlje samo je slatki bonus.

No ne pucaju svi od sreće. Prije svega njemačka bankarska elita, koja se s gnušanjem protivi politici miješanja banaka i vlada, tj. ideji da Središnja europska banaka kupuje obveznice posrnulih članica. Guverner na odlasku Jean-Claude Trichet izgubio je dvojicu čelnih ljudi u banci, njemačke bankare Alexa Webera i Jürgena Starka, koji su se protivili inicijativi kupovanja talijanskih i španjolskih obveznica. Po njima, Središnja europska banka treba ostati autonomna i neutralna pod svaku cijenu i s temeljnim ciljem očuvanja stope inflacije od dva posto. Masovno kupovanje državnih obveznica ima za posljedicu rast inflacije, no Trichetovi poklonici objašnjavaju da je broj kupljenih obveznica dovoljno malen da nikako ne utječe na nju. Usput budi rečeno, danas je na tri posto – najveća u posljednje tri godine. Riječ inflacija u Njemačkoj, naime, zvuči poput psovke. Poučeni katastrofalnom recesijom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada se tadašnji Reichsbank nakupovao državnog duga i odveo zemlju u hiperinflacijsku propast, Nijemci će radije gledati propast svijeta nego skakanje cijena kruha i mlijeka u trgovinama. Štedljivost, disciplina i oslanjanje na realne vrijednosti pretvorilo ih je u to što jesu – jedini pravi ekonomski gigant eurozone. No ono što se promijenilo je psihologija tržišta kapitala, gdje racionalnost, staloženost i optimizam imaju istu razinu razumljivosti kao i etruščansko pismo. U kontekstu panike i libida za instant-profitom, njemački financijski model, nažalost, ne može se poopćiti.