Ova povezanost sa stablima je logična – koale se hrane isključivo lišćem eukaliptusa i to samo nekim odabranim vrstama, a ono je, uz to što je vrlo otrovno (naravno, ne za koale), također niskokalorično. Simpatični australski tobolčari stoga većinu svojeg vremena provode visoko u krošnjama jedući ili spavajući. Spavanjem, u kojem provedu i po 18 sati, te usporenim načinom života i metabolizmom štede ono malo energije koju dobiju iz hrane. Koale zato napuštaju stabla tek vrlo rijetko, kada obrste sve jestivo lišće s njih i to samo da bi prešle na novo.

Međutim nova istraživanja, predstavljena u časopisu Biology Letters, pokazala su da njihovo grljenje s drvećem ima još jednu vrlo važnu funkciju – hlađenje. Naime toplinske kamere znanstvenika sa Sveučilišta u Melbourneu otkrile su da se za vrućeg vremena ovi crnonosi medvjedci, koji nemaju ništa s medvjedima, spuštaju do nižih, hladnijih dijelova stabala i ondje se još tješnje priljubljuju uz njih.

Studijsko snimanje provedeno je u sklopu projekta istraživanja utjecaja klimatskih promjena na kopnene životinje Australije.

Članica tima Natalie Briscoe primijetila je da se koale, koje tijekom zime ostaju visoko u krošnjama, ljeti spuštaju na niže, deblje grane ili na samo deblo.

Ovo neobično ponašanje postalo je razumljivo kada su termička očitavanja pokazala da su debla drveća za najvećih vrućina, kada temperature zraka dosežu 40-ak °C, hladnija i za sedam stupnjeva.

Konačnu potvrdu da debla koalama služe kao klimatizacijski uređaji dale su toplinske kamere. Naime životinjice su se redovno smjestile u područjima koja su za ljetne žege bila najhladnija.

Drugo istraživanje objavljeno početkom 2014. pokazalo je da se životinje na različite načine pokušavaju nositi s ekstremnim temperaturama koje s klimatskim promjenama postaju sve učestalije.

Dr. Justin Welbergen sa Sveučilišta James Cook otkrio je da je čak 45.500 letećih lisica uginulo u jednom jedinom vrelom danu u Queenslandu. Ove životinje imaju drugačiju tehniku rashlađivanja – svoja krila vlaže vlastitom slinom.

Tehnika kojom se služe koale je bolja jer je manji rizik od gubitka tekućine i dehidracije, no svaka životinja konačno čini ono što može.

Koale nemaju mnogo predatora – uglavnom su to divlji pas dingo i piton, a za mladunce i neke ptice grabežljivice. Stoga oni nemaju ključnu ulogu u privrženosti koala drveću. Mladunci znaju ostati s majkama čak i dulje od tri godine, ali samo kada nemaju novog potomstva.