Postoji nešto neizrecivo romantično u to rano subotnje jutro kada na televiziji počinje onaj - u pravilu jedini u tjednu - klasični film. Obično je to vestern u kojem glavnu ulogu ne igra John Wayne, nikada nešto iz opusa Fritza Langa, a ako imamo sreće, ponekad se zalomi i neki noir - a državna dalekovidnica ima nepisano pravilo da ne smije biti francuski
E pa, za vrijeme špice na kojoj piše ono starinsko RKO ili se pojavi lav koji riče, prisilite se ne okrenuti program. Sjednite, opustite se i zaronite u svijet kakav je nekad bio. Zašto?
U prvome redu, zato što su ti filmovi već davno prošli test publike i kritike, a bogme i vremena. Drugo, nedostatak eksplozija, eksplicitnoga jezika, Caspera van Diena, Michaela Dudikoffa i usiljene senzualnosti filmskih instant heroina nije nedostatak. Naprotiv. Klasici čovjeka uče svačemu. Na primjer, kažete vi?
Novo nije uvijek bolje!
Usporedite bilo koji Hitchcockov uradak i neki suvremeni 'triler', po mogućnost sa nekim od Baldwina u glavnoj ulozi. Usporedite Branka Bauera, predratnog Antuna Vrdoljaka i nusproizvod hrvatskih devesetih - 'Četverored', recimo. Ili 'Pozorište u kući' i... Ahem... 'Ludu kuću'. Jednostavno, to nije to, jelda? Što je najgore, znamo da je Đelo Hadžiselimović na našoj strani, ali i on pliva protiv struje kada se god izbori za ciklus najpoznatijega detektiva sa strabizmom ili crno-bijelog naslova sa Spencerom Tracyjem... Đelo, zahvalni smo ti i kužimo da su marketinška zbilja, profil prosječnoga prime-time glupana na kauču i programska strategija nešto drugo. Samo nam je krivo.
Kako se živjelo?
Svako takvo djelo, bilo da je riječ o 'Amarcordu', 'Martinu u oblacima', 'Davitelju protiv davitelja' ili 'Malteškom sokolu', vremeplov je u neko prošlo, drukčije vrijeme. Prave celuloidne vremenske kapsule koje sadrže djeliće povijesti, točno onako kako se događala.Ili barem onako kako bismo voljeli, ako gledate 'Grimiznog pirata'.Recimo to drukčije - 'Gospodar prstenova', serijal Jamesa Bonda, '101 dalmatinac' - što im je zajedničko? Englezi ih kane cenzurirari zbog scena sa cigaretama. Ma nemoj? Ubacite 'Casablancu' u DVD i pokušajte zamisliti Bogeyja bez cigarete. Ne ide, jelda? Recite 'ne' falsificiranju povijesti!
Kako se nekada davno cugalo?
Ne plaćajte danak neiskustvu, budite rafinirani! Svaki izlazak ne mora podrazumijevati mohito za curu i karlovačko za frajera. Povijest korištenja alkohola vjerno je oslikana u stotinama crno-bijelih i kolor klasika, podjednako za gospodu i dame, a usput su isti živa lekcija kako izgledati fensi na šanku i oko njega. Martini, protresen, ne promućkan, viski s ledom, zelena vila, dupli burbon, ... čak i 'bira, ali bez pine', kako bi naručio načelnik Maloga Mista. Alternativno, pogledajte bilo koji film s Oliverom Reedom. Taj je bio pijan od 1960.
Koje su fraze kul?
'Dat ću mu ponudu koju ne može odbiti.' Ili, nama puno bliže, antologijsko 'I tata bi, sine'. Sve te ultrakul izreke potječu iz klasika i toliko su dugo u opticaju da su postale dio opće kulture. Poznavanje pristojnoga broja istih i njihovo korištenje veliki je plus zabavljaču u svakome društvu. Sve dok ne pretjera s 'Maratoncima' ili 'Balkanskim špijunom'. Bonus za sve žedne znanja: Moviequotes.com i Imdb.com su prave riznice najboljih one-linera, doskočica, replika, vrckastih i lucidnih primjedbi koje možete reciklirati u društvu svakoga dana. Sljedeći put kad u tramvaju vidite neispavanoga frenda, izblamirajte ga s: 'Čovječe, izgledaš onako kako se ja osjećam'!
Drugačiji jezik
Nekada se u filmovima pričalo onako kako se zbilja govori. Dalmatinci su pričali dalmatinski, Zagorci zagorski, a negativci nisu pričali čudnim neknjiževnim dijalektom po defaultu. I to je bilo OK. Gruntovčani su bili ultrapopularni u i Dalmaciji, iako su dječica tih sedamdesetih (uključujući i moju malenkost) skakutala oko stola i tražila prijevode od starijih, a vjerojatno je 'Naše malo misto' slično prolazilo na kontinentu. Otprilike pola hrvatske i danas ne zna što znači 'žufka čuča', a druga polovice ne kuži što je 'altroke Kalifornija'.
Nešto o ljudskosti:
Da, 'Rekvijem za snove' pokazuje okrutnu ovisničku zbilju, eksplicitno do kosti. Klasici su to radili drukčije, implicirajući situaciju. Suptilno, s taktom, ali jednako jasno. Kao Jack Lemon u 'Danima vina i ruža' - bio je toliko uvjerljiv kao izgoreni alkoholičar da smo tek desetljećima kasnije saznali da uopće nije glumio! Ili Wilderov 'Izgubljeni vikend', recimo. Kada je 1945. došao u kina, studio, publika i kritici su ga krstili 'senzacionalnim, kontroverznim, izazovnim i zastrašujuće realnim'. Poznato?
