Europska vojna suradnja, ugrađena u okvir Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (CSDP), svjedoči o snažnom obnavljanju interesa za nju u posljednjih nekoliko godina. Suočene s promjenjivim geopolitičkim okruženjem i skupom pojačanih prijetnji, uključujući rusku invaziju na Ukrajinu, stalne prijetnje Moskve istoku EU-a, terorizam te migracijsku krizu, Francuska i Njemačka ponovno su prihvatile svoju ulogu pokretača toliko potrebne zajedničke europske obrane. Suočena s ovim sve većim sigurnosnim izazovima, čini se da Unija više nema izbora nego postati učinkovitija u pogledu sigurnosti i obrane.

Iako vojska EU-a ne postoji i obrana je isključivo u nacionalnoj nadležnosti, Bruxelles je posljednjih nekoliko godina poduzeo značajne mjere za poboljšanje suradnje u tom području. Mjere koje je ovog tjedna predstavila Europska komisija uključuju obrambeni paket vrijedan stotine milijardi eura, a kojim bi se trebalo odgovoriti na hitne potrebe Ukrajine, kao i na dugoročnu potrebu za jačanjem sigurnosti i obrane Europe. Komisija je, naime, predstavila tzv. bijelu knjigu europske sigurnosti, nazvanu Spremnost 2030., u kojoj se predlažu rješenja za popunjavanje kritičnih nedostataka u vojnim sposobnostima te za izgradnju snažne vojne industrijske baze, a koja više ne bi ovisila o Sjedinjenim Američkim Državama kao glavnom dobavljaču naoružanja.

800 milijardi eura za obranu

Komisija je također, kao dio plana europskog naoružavanja, najavila obrambeni paket koji bi u sljedeće četiri godine trebao uključiti 800 milijardi eura za ulaganje u obranu. Ta ulaganja trebala bi biti usmjerena na jačanje vojnih sposobnosti, a zajednička nabava pridonijela bi povećanju interoperabilnosti, predvidljivosti i smanjenju troškova te osnažila europsku obrambenu industrijsku bazu. U zajedničkim nabavama mogle bi sudjelovati Ukrajina, države članice EFTA-e i Europskog gospodarskog prostora. To znači da bi se savezu, pored članica EU-a, priključile Norveška, Švicarska, Island i Lihtenštajn.

Premda je ovaj ambiciozan, ali prijeko potreban plan još uvijek na papiru, analitičari ga već sada etiketiraju kao snažan iskorak, premda ga neki smatraju i zakašnjelim. Obrambeni plan snažno se temelji na interoperabilnosti između članica budućeg proširenog vojnog saveza, po uzoru na pozitivna iskustva Francusko-njemačke brigade, dvonacionalne vojne postrojbe sačinjene od oko 5000 vojnika, a koju odlikuju izuzetna mobilnost i visoka spremnost.

Povezani ratnim bankrotom

Francusko-njemačko partnerstvo često se smatra motorom europskih integracija, a to vrijedi i za domenu obrane. Legitimnost ove bilateralne suradnje prije svega leži u njezinim povijesnim korijenima. Osnovni dogovor između dviju država, u suprotnosti s tradicionalnim povijesnim neprijateljstvom, uspostavljen je još početkom 1960-ih godina između francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea i prvoga njemačkog poslijeratnog kancelara Konrada Adenauera, a nastavljeno je tijekom 1980 i 1990-ih godina među njihovim nasljednicima, Françoisom Mitterrandom i Helmutom Kohlom.

Nakon Drugoga svjetskog rata, Francuska i Njemačka bile su u bankrotu i počele su obnavljati stari san francuskog državnika između dva svjetska rata, Aristidea Brianda, o francusko-njemačkom pomirenju koje će završiti ujedinjenjem naroda Europe. Briandovu ideju preuzeo je francuski državnik Robert Schumann te je prvi evocirao ideju europske vojske koja bi okupljala francuske i njemačke vojnike. Tako je i nastala ideja o tzv. zajednici sudbine, a koja će se dijeliti s obje obale Rajne.

Ideja o zajedničkoj vojsci inaugurirana je Elizejskim ugovorom, koji su potpisali Adenauer i De Gaulle, a njime su definirana precizna pravila suradnje u pitanjima vanjske politike, obrane i kulture. Što se tiče obrane, Elizejski ugovor institucionalizirao je program suradnje temeljen na zajedničkim razmišljanjem na strateškoj i taktičkoj razini, razmjeni osoblja između dviju oružanih snaga, s posebnim naglaskom na razmjene studenata između vojnih škola obiju zemalja, te na naprednoj suradnji u pitanjima koja se odnose na naoružanje.

No prvi konkretniji koraci o zajedničkoj postrojbi većeg kapaciteta ostvareni su tek pred kraj Hladnog rata, točnije 1987. godine, nakon što su francuski predsjednik Mitterrand i njemački kancelar Kohl pokrenuli dijalog na tu temu. Već dvije godine kasnije čelnici dviju država izdali su zapovijed o ustrojavanju Francusko-njemačke brigade. Od osnutka u listopadu 1989. godine, postrojba je simbol francusko-njemačke suradnje te europske sigurnosne i obrambene politike koja se neprestano razvija. Osim ove simbolične funkcije, ova brigada igrala je uvjerljivu ulogu kao učinkovit instrument za održavanje i osiguranje mira dokazujući svoju sposobnost u nekoliko slučajeva izvan Europe, a koristeći se pritom iskustvom dugogodišnje suradnje s drugim oružanim snagama u multinacionalnom okruženju.

Rotirajuće zapovjedništvo

Nema sumnje u to da ona služi kao model trajne suradnje različitih vojski, a posebice buduće zajedničke europske sigurnosno-obrambene unije. Nije trebalo dugo da ova brigada pokaže svoje sposobnosti tijekom prve terenske vježbe. Nakon što je stožer prebačen u njemački Müllheim, stavljena je pod zapovjedništvo Eurocorpsa, odnosno multinacionalnog zbora sastavljenog od vojnog osoblja iz šest država i pet pridruženih članica.

Elementi francusko-njemačke brigade raspoređeni su u tri garnizona i tri pomoćne lokacije u njemačkoj saveznoj državi Baden-Württemberg. U tim su garnizonima smještene njemačke i francuske postrojbe kojima naizmjenično zapovijedaju njemački ili francuski general u dvogodišnjem ritmu rotacije. Zamjenik zapovjednika je pak pukovnik odgovarajuće druge nacije, a već 2005. postrojba je pojačana s dva španjolska i pet belgijskih vojnika.

Ključna postrojba ove brigade je mješovita stožerna satnija koja pruža potporu u ljudstvu i materijalu. Tijekom vježbi i operacija njezina je zadaća priprema, djelovanje i osiguranje zapovjednih mjesta. Kako bi se osigurale komunikacijske veze s podređenim postrojbama i nadređenim stožerima, ova satnija osigurava sofisticiranu francusku i njemačku signalnu opremu te potrebno operatersko osoblje. Četu s oko 300 njemačkih i francuskih vojnika naizmjenično predvode francuski ili njemački zapovjednik. Bojna za potporu jedina je bojna ove brigade koja ima postrojbe mješovitog nacionalnog sastava, čak do razine voda. Zapovjedničko mjesto rotira se između Njemačke i Francuske, a zamjenika daje druga nacija. Glavna zadaća ove mješovite bojne za potporu su opskrba i transport pričuvnih dijelova, streljiva te popravak opreme svih postrojbi.

Druga lokacija na kojoj su stacionirane postrojbe ove brigade je garnizon Donaueschingen, baza francuskih i njemačkih pješačkih postrojbi specijaliziranih za protuoklopnu borbu. Zahvaljujući borbenoj moći pješaštva i svojim protutenkovskim sposobnostima, obje postrojbe su u stanju zauzeti i zadržati teren, a njihova velika pokretljivost omogućuje im da brzo steknu kontrolu i pregled područja. Treći garnizon, smješten u njemačkom Immendingenu, dom je njemačke bojne oklopnog topništva i francuskih husara, odnosno lako oklopljene konjice, kao i njemačke satnije oklopne inženjerije. Primarna zadaća ovih postrojbi je vatrena potpora i izviđanje terena. U tu svrhu postrojba je opremljena oklopnim izvidničkim vozilima, a njezini pripadnici stekli su vrijedna iskustva tijekom misije ISAF u Afganistanu.

Povjerenje kao ključ

Kao posljedica dvonacionalne strukture, Brigada ima neke osebujne značajke. Među njima je radni jezik točka od posebnog značenja. Francuski i njemački imaju ravnopravan status, premda engleski jezik dobiva sve veću važnost kao operativni jezik tijekom vježbi i operacija. Vojnici ove brigade navikli su raditi u višenacionalnom okruženju, stoga im treba manje vremena nego drugima da se prilagode novim okolnostima i surađuju s vojnicima drugih naroda. Ova visoka fleksibilnost osoblja jedna je od njezinih posebnih odlika.

Valja istaknuti i odličnu suradnju Brigade s lokalnim vlastima i stanovništvom. Primjerice, u svim garnizonima postoji mogućnost slanja djece u dvonacionalne vrtiće i osnovne škole. Obrazovne prilike za odrasle, aktivnosti u slobodno vrijeme i obiteljski događaji čine niz prilika za uspostavljanje kontakta i upoznavanje. Što se tiče obuke unutar Brigade, njezina podređenost Eurocorpsu znači da se taktička doktrina ne može temeljiti samo na nacionalnim propisima. Umjesto toga, ključni elementi su takozvani stalni operativni postupci (SOP), a izdaje ih Eurocorps te se temelje na NATO-vim propisima.

S obzirom na kvalitetnu i dobro promišljenu strukturu, brojni vojni analitičari vide Brigadu kao putokaz za buduću zajedničku europsku vojsku. Pritom ističu da je postigla puno toga u svom kratkom postojanju, osobito kada se zna da je ta višenacionalna postrojba često ismijavana u trenutku osnivanja. Upravo bi brzo postignuti rezultati mogli postati svojevrstan ogledni primjer osnivačima buduće zajedničke vojske za to kako se postaviti kada vrijeme nije na njihovoj strani. Stručnjaci su uvjereni da bi se predstojeća zajednička vojska mogla ugledati i na sposobnost Brigade u brzom raspoređivanju, čak i na velikim udaljenostima, a što je jedan od ključnih obrambenih elemenata kada je u pitanju specifična geografija Europe.

Kao jedan od modela zajedničke vojne suradnje može se uzeti i njemačko-nizozemska 414. tenkovska bojna, osnovana 2019. godine, jer Njemačka nije imala dovoljno vojnika, a Nizozemskoj je nedostajalo tenkova. Osnivanje te eksperimentalne postrojbe također je opisano kao korak prema zajedničkoj europskoj vojsci, a činjenica da njezino upućivanje moraju odobriti obje države ukazuje na povjerenje između dvije strane. To je pak kamen temeljac bez kojeg nema stabilnog jamca sigurnosti.