Proglašen je krivim u slučaju 'zlouporabe javnih financija' i 'zlouporabe javnog interesa' koji se odnosi na 21 radno mjesto koje je grad Pariz otvorio početkom između 1990. i 1995. godine, doba kada se intenzivno pripremao za predsjedničku kampanju te kada je konsolidirao vlastitu stranku.

Inicijalno, prijetila mu je kazna od deset godina zatvora i novčana kazna od 150.000 eura zbog sumnje da je kroz mrežu fiktivno stvorenih radnih mjesta u Parizu iskoristio općinska sredstva za izbornu kampanju 1995. u kojoj je prvi put postao predsjednik Francuske. Jacques Chirac obnašao je ulogu gradonačelnika Pariza od 1977. do 1995, nakon čega je odslužio dva mandata kao predsjednik republike.

Bivši predsjednik bio je odsutan s izricanje kazne, kao i tijekom cijelog trajanja sudskog procesa na temelju medicinskog izvještaja koji ističe 'teške neurološke smetnje'. Oduvijek je nijekao odgovornost za krivična djela za koja ga se tereti te tvrdi da nije počinio nikakvu 'krivičnu ili moralnu pogrešku'. Tužiteljstvo je pak tražilo puštanje na slobodu svih optuženih.

Reakcije u Francuskoj

Iako Elizejska palača zasad odbija komentirati presudu Chiracu, reakcija u javnosti ne manjka. François Hollande, predsjednički kandidat socijalista, zadovoljio se tek opaskom kako je presuda bitna utoliko što se ne smije među Francuzima razviti dojam da neki mogu proći nekažnjeno te je istaknuo kašnjenje tužiteljstva u obradi slučaja.

Iako su se dodjeljivanja fiktivnih poslova u općini grada Pariza desila početkom 90-ih, Jacques Chirac je do 2007. bio zaštićen predsjedničkim imunitetom.

Eva Joly, predsjednička kandidatkinja zelenih bila je pak mnogo preciznija u svojoj reakciji te je izjavila: 'Da se Jacquesu Chiracu sudilo u istim uvjetima kao i svim ostalim Francuzima, odmah nakon što su otkrivena nedjela, građani bi danas imali više povjerenja u demokraciju.'

Iz vladajuće stranke UMP, koja je nastala 2002. nakon što je Jacques Chirac ujedinio više stranki desnog usmjerenja naslonjenih na de Gaulleovu ideologiju, stigla je tek štura reakcija u kojoj se izražava 'tuga za sudbinu bivšeg predsjednika' te uvjerenje kako ga Francuzi i dalje 'duboko cijene.'

U svijetlu presude, koju mnogi zove simboličnom zbog krhkog mentalnog stanja bivšeg predsjednika, postavlja se dakako pitanje o političkoj ostavštini Jacquesa Chiraca. U domeni vanjske politike s najviše simpatija ga se pamti kao strogog oponenta Busheve politike u Iraku. Nakon dva uzastopna mandata u Elizejskoj palači, osnovao je fondaciju za održivi razvoj i dijalog među kulturama te je objavio dva toma memoara, u kojima se, među ostalim, 'izrugao' svom nasljedniku Nicolasu Sarkozyu.

Unatoč nemalom broju afera u koje je bio impliciran tijekom mandata, kao što je afera Clearstream i afera vezana uz tajne privatne bankovne račune u Japanu, Chirac je konačno osuđen za zlouporabu ovlasti na domaćem terenu, tj. za korištenje općinskih sredstava za vlastitu predsjedničku kampanju. No Chirac je skoro uvijek mogao računati na određenu simpatiju velikog broja Francuza, čime se djelomično objašnjava njegova maratonska karijera u javnoj službi od 43 godine tijekom koje je obavljao većinu najodgovornijih funkcija u zemlji. Drugi razlog dugovječnosti na javnoj sceni može se vjerojatno pronaći u velikoj Chiracovoj spretnosti u političkim borbama vrstama i oblika, što mu priznaje i dobar dio njegovih oponenata.