Izjava je to koja je potom izazvala čitavu seriju reakcija te su se o delikatnoj temi zakonskog trajanja radnog tjedna ubrzo oglasili više-manje svi zainteresirani akteri. Opozicija, koja inače mjeru 35-satnog radnog tjedna doživljava kao razlog rasta nezaposlenosti, ekonomske stagnacije i pada kupovne moći, uputila je, pomalo ironično, svoju podršku socijalističkoj vladi. Smatraju da je reforma itekako potrebna te nisu zaboravili napomenuti da se radi o mjeri koju sami već dulje vrijeme zagovaraju. Njima se, nešto diskretnije, pridružila i najveća udruga poslodavaca, Medef.

Socijalisti su se pak našli u nezavidnoj situaciji u kojoj moraju ispravljati i prepravljati vlastite izjave. Premijer Ayrault je tako u novom javljanju poručio da nema odustajanja od 35-satnog radnog tjedna, jednako kao i ministar rada Michel Sapin.

'35-satni tjedan nije uzrok naših ekonomskih teškoća', izjavio je premijer i podsjetio da u novom izvješću Louisa Galloisa, koje bi trebalo odrediti ekonomsku politiku u petogodišnjem mandatu, nema spomena te stavke. Između redaka, dalo se shvatiti da iako se mjera neće modificirati, moguće je uvođenje nekoliko fleksibilnijih mjera na tržištu rada. Kakvih, teško je zasad procijeniti.

Inače, kontroverzna mjera uvedena je 2000. za vrijeme Jospinove vlade zamijenivši staru mjeru od obaveznih 39 sati koju je uveo François Mitterand. Njeno se uvođenje opravdalo željom za stvaranjem novih radnih mjesta, efekt oko kojeg su i desnica i poslodavci oduvijek bili jako sumnjičavi.

U svjetlu ne baš blistavih odnosa socijalističke vlade i poslodavaca, novi komunikacijski promašaj teško ikome može biti na korist. Tijekom studenog ekonomska politika vlade ipak bi trebala dobiti nešto jasnije obrise.