Za sada nema opasnosti da se Zagreb nađe na nekoj svjetskoj listi gradova koji su iznimno prijateljski raspoloženi prema LGBT (lezbijska, gej, biseksualna i transrodna) zajednici, u kojima gejevi i lezbijke žive slobodno i bez straha od diskriminacija i nasilja.

Ipak, u nešto užem kontekstu od svjetskog, nije ni prijestolnica Hrvatske za baciti, s obzirom na to da se u njoj ipak nalaze dva gej kluba (Rush u Amruševoj i novootvoreni Red Line u Gajevoj ulici), kao i nekoliko gay-friendly klubova i kafića, među kojima su Booksa, Vimpi i Medika.

Tu je i Povorka ponosa, koja se ove godine održava deseti put po redu, i dalje, nažalost, uz neizbježno velik angažman policije zbog mogućnosti nasilja. Nadalje, Zagreb ima i tradicionalno uspješan Queer festival te za pripadnike LGBT zajednice nudi i druge sadržaje koji stvaraju vrlo uvjerljivu iluziju kakve-takve slobode i mogućnost normalnog života.

U kontekstu jugoistočne Europe, a naročito Balkana, Zagreb se tako ispostavlja i kao svojevjsna gej Meka, zbog čega se u glavni grad Hrvatske redovito doseljavaju gejevi i lezbijke iz ostalih dijelova zemlje, kao i iz susjednih država.

S druge strane, Hrvatska je i dalje država u kojoj je moguće izgubiti posao zbog seksualne orijentacije, kao i biti napadnut na ulici ako sa svojim partnerom ili partnericom istog spola odlučite izraziti minimum nježnosti, poput držanja za ruke. Također, Zagreb je i dalje grad u kojem će vas većina prijeko pogledati ako ne izgledate dovoljno konvencionalno ili ako se ne uklapate u stereotipe o muškarcima i ženama, s time da prijeke poglede često prati i bezobrazno dobacivanje, pa i fizički nasrtaji.

U svakom slučaju, Zagreb je još svjetlosnim miljama daleko od gradova koje je britanski The Independent uvrstio na svoju listu najviše gay-friendly gradova svijeta, na čijem se prvom mjestu, potpuno neočekivano i potpuno opravdano, nalazi kalifornijski San Francisco.

Treba spomenuti i da je 2004. tadašnji gradonačelnik Gavin Newsom naredio gradskim službenicima da počnu vjenčavati istospolne parove, što je kasnije zabranio sud. No tom odlukom, kao i prizorima nasmiješenih i nervoznih gejeva i lezbijki koji čekaju u redu za vjenčanje, u Americi se zauvijek promijenio stav prema istospolnim brakovima, koje odnedavno podržava više od 50 posto Amerikanaca.

SYDNEY

Prvi Mardi Gras, kako se u Australiji naziva Gay Pride, održan je davne 1978. godine u Sydneyu, kada je homoseksualnost bila još službeno ilegalna. Na njemu je bilo tek 53 ljudi, od kojih su mnogi izgubili poslove nakon što su objavljene fotografije s povorke u novinama. Pokrajina Novi Južni Wales je pak 1984. ukinula antihomoseksualni zakon, ali se do tada i društvo nepovratno promijenilo, a Sydney s vremenom postao jedan od najugodnijih gradova za život gejeva i lezbijki.

Danas je nezamislivo da vas u Australiji otpuste zato što ste gej, a LGBT zajednica je integrirana u svaku sferu gradskog života Sydneyja. Mardi Gras je tijekom desetljeća prerastao u masovni, trotjedni ulični festival, na kojem se pleše i zablavlja u najluđim outfitima, u čemu sudjeluju ljudi bez obzira na seksualnu orijentaciju. Oxford Street je pak središte gej života u najvećem australskom gradu, a jedino što Australiji još nedostaje jest i priznavanje istospolnih brakova na državnom nivou, što bi trebala promijeniti nova socijaldemokratska vlada predvođena premijerkom Juliom Gillard.

NEW YORK

Osim što je New York neformalna prijestolnica cijelog svijeta, on je i vjerojatno glavni grad svih LGBT osoba. Kvartovi poput Greenwich Villagea su još početkom dvadesetog stoljeća bili mjesta okupljanja gej osoba, pa je tako već u dvadesetim godinama New York imao vibrantan gej noćni život. Prijelomnica za sve gejeve i lezbijke i događaj koji će ih jednom zauvijek izvesti iz ormara na ulice bili su legendardni neredi u kafiću Stonewall u Ulici Christopher, kada su jedne ljetne noći 1969. Gejevi odlučili uzvratiti na tada standardnu policijsku brutalnost. Sukob s policijom je eskalirao u višednevni ulični nered, a Povorke ponosa se organiziraju i zbog obilježavanja tog događaja.

Današnji New York je pak mjesto tolerancije i prihvaćanja gejeva i lezbijki, pa se tako svojedobno i republikanski gradonačelnik Rudi Giuliani tijekom svojeg drugog razvoda sklonio u stan dvojice gej prijatelja. Ipak, njujorške ulice u nekim kvartovima, poput Harlema, noću ipak nisu pretjerano sigurne za LGBT osobe, što su pokazali i nedavni brutalni homofobni napadi. Razlika je u tome što se u povodu njih odmah oglasio šef gradske policije – koja je počinitelje ekspresno privela pravdi - osuđujući oštru svaku homofobiju kao najgori kukavičluk.

MIKONOS

Ovaj mali otok u Egejskom moru postao je slavan tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nudeći utočište i ludi noćni život za mnoge gejeve željne ljetovanja. Bez obzira na konkurenciju, kao što je Ibiza, Mikonos je i dalje otok koji najviše privlači gejeve kada se odluče na turistička putovanja, zahvaljujući svojim prelijepim plažama i opuštenoj atmosferi noćnih klubova u kojima su svi manje-više queer. Homoseksualnost je u Grčkoj legalizirana 1951., a 2006. je čak legalizirana i muška prostitucija.

Naravno, u antičkoj Grčkoj homoseksualnost je bila posve uobičajena i standardna pojava, pa su tako i mnogi slavni filozofi, kao što je Sokrat, redovito upražnjavali međumušku ljubav, kojoj nije odolio ni Aleksandar Veliki.

Za razliku od nekih drugih gradova na ovoj listi, Pariz se može pohvaliti i bogatom i razgranatom lezbijskom scenom, s poznatim i vrlo chic mjestima poput Alcatrana Cafea, ali i lezbijskim filmskim festivalom i brojnim eventima koji su otvoreni isključivo za žene. Tu je i elegantna gej četvrt Marais, u centru grada, u kojoj je nedavno i dizajner John Galliano imao svoj pijani antisemitski ispad koji ga je koštao karijere. Pariz je ujedno i modna prijestolnica svijeta, kao i neprijeporno kulturno središte, grad Marcela Prousta, Jeana Cocteaua i mnogih drugih slavnih umjetnika koji su bili homoseksualci.

Ne treba zaboraviti da je još Napoleon proglasio homoseksualnost legalnom u Francuskoj, pa zato nije čudno što je tamošnjim aktivista moguće slavni obelisk prekriti gigantskim kondomom duginih boja, a da nitko ne trepne okom ili, ne daj Bože, prigovori. Gradonačelnik Pariza je, pomalo predvidljivo, gej.

BARCELONA

Reputacija Barcelone kao gay-friendly mjesta nastala je još za vrijeme Francove diktature, kada je u Španjolskoj homoseksualnost bila ilegalna. Nekad strogo katolička država, Španjolska je danas mjesto prihvaćanja gejeva i lezbijki, o čemu najbolje svjedoči poznati govor premijera Zapatera kada je legaliziran istospolni brak, i to jednostavnom promjenom nekoliko riječi u zakonu: definicja braka više nije glasila da je to zajednica muškarca i žene, nego dvije osobe.

Gej život Barcelone odlično je prikazan i u nagrađivanom filmu Pedra Almodovara 'Sve o mojoj majci', a lokalna LGBT zajednica je toliko snažna i integrirana u život grada da je mogla bez ikakvih problema prirediti masovno ljubljenje (u kojem je sudjelovalo više tisuća ljudi) u znak protesta tijekom posjeta Josefa Ratzingera. Kojeg, pak, premijer Zapatero, uvjereni socijalist i ateist, uopće nije primio u službenu audijenciju.

Zbog svega toga se i na zagrebačkoj Povorci ponosa mogao vidjeti transparent s natpisom 'Hrvatska će biti katolička kao Španjolska', s obzirom na to da je ova država u samo tri desetljeća prešla put od najmračnije katoličke homofobije do jednog od najprogresivnijih mjesta svijeta po pitanju LGBT prava. S Barcelonom kao središtem španjolskog gej života.

AMSTERDAM

2001. godine Nizozemska je postala prva zemlja svijeta u kojoj su legalizirani istospolni brakovi. Povrh toga, u nizozemskim školama se djeca od najranijih razreda uče toleranciji, pa se tako gejevi i lezbijke spominju i u zadacima iz matematike. Amsterdam je, pak, središnji grad Nizozemske, u kojem možete naći i tzv. Pink Point, dakle ured za informacije o svemu lezbopederskom u gradu, koji se nalazi blizu spomen-kuće Ani Frank.

Šećući Amsterdamom možete naletiti i na Homomonument, spomenik posvećen ravnopravnosti LGBT osoba, koji je postavljen još 1987. godine. Prvi gradski gej hotel 'Zlatni medvjed' otvoren je pak davne 1948, a nalazi su u ulici Kerkstraat, dok je središte amsterdamske queer kulture i gej noćnog života kvart Rembrandtplein.

LONDON

Queer život je u Londonu bio toleriran sve do zloglasnog suđenja Oscaru Wildeu krajem devetnaestog stoljeća, na vrhuncu lažno čedne viktorijanske ere. Homoseksualnost je tako u Velikoj Britaniji legalizirana tek 1967, a London je uvijek bio centar engleskog gej života, naročito njegovi kvartovi Soho i Brixton, Hampstead i Vauxhall. U međuvremenu su u Londonu uvedena i civilna partnerstva za istospolne parove, koji mogu usvajati i djecu.

Ipak, najviše pažnje izaziva ludi londonski noćni život, koji s jedne strane ima masovne gej klubove kao što je Heaven, ali i razne laternativne lokacije za one kojima se cijelu noć ne pleše u Kylie i Madonnu. U međuvremenu je Velika Britanija postala toliko gay-friendly da je nova vlada konzervativca Davida Camerona odlučila ukinuti neke odredbe laburista koje su onemogućavale traženje azila na osnovu ugroženosti zbog seksualne orijentacije. U britanskom parlamentu, u svim političkim strankama, sjedi i više od deset gej zastupnika.

COPENHAGEN

Dok je padao Berlinski zid, Danska se bavila nekim drugim stvarima: 1989. godine je bila prva država na svijetu koja je uvela registrirano partnerstvo za istospolne parove. To je bio samo još jedan potez u društvu koje ima dugu povijest tolerancije različitosti, pa je gej život u Kopenhagenu potpuno integriran u atmosferu grada. Lokalna LGBT zajednica se može pohvaliti i svojim kulturnim centrom, plažama koje su razasute u gradskoj luci, kao i nizom barova, među kojima je najpoznatiji Jailhosue, u kojem su konobari odjeveni kao policajci. Kopenhagen je 2009. Ugostio i gej Olimpijske igre, tzv. World Outgames, a grad se još može pohvaliti i velikom Povorkom ponosa, kao i gej filmskim festivalom.

Grad koji je bez problema mogao biti prvi na listi, Berlin je mjesto s dugom gej tradicijom. U njemu je prije više od sto godine osnovana i prva aktivistička skupina, a legendardni berlinski gej život dvadesetih godina prošlog stoljeća opisan je u mnogim romanima i filmovima, među kojima je vjerojatno najpoznatiji 'Cabaret'.

Nažalost, dolaskom nacista na vlast sve se promijenilo, a u Hitlerovoj Njemačkoj su homoseksualci postali devijantna skupina, koja je masovno završila u logorima smrti. Mnogo toga se od tada promijenilo na bolje, a Berlin je od početka devedesetih godina postao najluđi i najzanimljiviji grad Europe, s nevjerojatno velikom i raznolikom gej scenom.

Između ostaloga, Berlin se može pohvaliti s dvije Povorke ponosa: jedna je masovni i vulgarno komercijalizirani Christopher Street Day (kako se u Njemačkoj naziva Gay Pride), a drugi je alternativni Transgenialer CSD. Prvi okuplja oko 200-300 tisuća ljudi,a drugi oko pedesetak. I naravno, Berlin ima i gej gradonačelnika, socijaldemokrata Klausa Wowereita, koji je u svoje prve izbore prije deset godina krenuo s izjavom 'Ja sam peder i to je tako dobro!' – te premoćno pobijedio. U međuvremenu nije neobično da Wowereita napadaju demokršćani iz konzervativnog CDU, i to jer ne čini dovoljno na borbi protiv homofobije!

Povrh svega toga, Berlin je i vjerojatno prvi grad na svijetu u kojem je otvoren starački dom za gejeve i lezbijke, nazvan Asta Nielsen Haus.