U godini moga rođenja svijet je bio drukčije mjesto. Postojalo je devet planeta i sedam mahom nepostojećih svjetskih čuda, ljudi su tražili informacije u leksikonima i enciklopedijama, a filmove gledali u kinu. Pisma su putovala sporije, buka u priopćajnim kanalima bila je manja, a sati u danu bilo je više. Nije bilo fejsa, ali nekako je bilo više osobnog spejsa, netaknutog modernim žderačima mašte i koncentracije. I bilo je više knjiga, knjižnica i više vremena za čitanje.

U godini pisanja ovoga teksta moji su osjećaji prema spomenutim anakronizmima podijeljeni, kao, pretpostavljam, i vaši. Ovijeni su diskretnim šarmom nostalgije i neke su ih generacije već tagirale kao retro, ali ležerni i komotni kakvi jesmo, radije im se više ne bismo vraćali. Bez prevelika žaljenja pospremili smo većinu analognih izložaka u svoj privatni kabinet čuda i jedino još s knjigama nismo sigurni što bismo.

Osjećamo kompleksnost odluke i težinu zadatka, zato oklijevamo. I čitači i nedeklarirani nečitači složit će se da je strašno što svi mi toliko zanemarujemo knjige. Tinejdžeri zato što imaju pametnijeg, vizualnijeg i auditivnijeg posla, odrasli i zaposleni zato što su odrasli i zaposleni i nemaju vremena. I svi se nešto stalno ispričavaju zato što ne čitaju. Nisam nikad čula da se netko ispričava što ne ide u kazalište (dobro, osim možda frikova s Filozofskog). Ili u kino (dobro, možda opet frikovi s Filozofskog). Znam, čitanje slovi kao sofisticiranija i intelektualnija rabota od ove prve dvije navedene, ali je li vam palo na pamet da je to možda samo zbog upornog pozitivnog PR-a, od srednjeg vijeka naovamo? O tamnim stranama čitanja, knjiga i biblioteka premalo se i nedovoljno koncentrirano govori, ali to ne znači da ne postoje. Ima ih, ja mislim, barem sijaset.

Pazi, knjiga!
Čitala sam više puta i u nekoliko različitih povijesnih razdoblja o tome kako je čitanje đavolja rabota, a knjiga šejtanov alat. Ako ste preskočili lektiru, u kanonu postoji taj neki vitez tužna lika koji je čitao od jutra do mraka i zbog čitanja (a ne nespavanja) izgubio razum. Mozak mu se smežurao i smanjio od tolikih viteških romana pa je krenuo u borbu s vjetrenjačama. Emma Flaubertova jednako je tako zbog lektire postala nervozna, histerična i previše romantična za razdoblje koje je kasnije teorija krstila realizmom, i cijela je priča prilično tragično završila. Osim za zdravlje fiktivnih likova, čitanje može biti opasno i za vaše zdravlje: prije svega, oštećuje vid, a može i dalekosežno promijeniti vašu ličnost i stanje svijesti, jer svakim novim pročitanim otkrivate sve više nepročitanoga, a to može izazvati blagu do intenzivniju iritaciju i nervozu.

Knjige su đavolji alati, ali i plutajući označitelji: s jedne se strane one u digitalnoj eri diversificiraju i multipliciraju u elektronske, audio i papirnate vulgaris oblike, a s druge se odupiru postojanju pod jednim imenom i definicijom. Znamo već da ne postoji žlica pa možda ne postoji ni knjiga, a ono što mi naivno zovemo knjigama, kažu frikovi s komparatistike, žanrovski su određeni tekstovi. Pa se ti snađi pri brisanju prašine s novela, romana, zbirki eseja i pjesama.

Oprez, knjižnica!
Za razliku od VHS-ica i DVD-ova, koji su se prestali okupljati po kvartovskim videotekama, knjige se i dalje okupljaju u bibliotekama, a katkad se i voze bibliobusom. Mada današnje knjižnice ne podsjećaju na argentinsku nacionalnu knjižnicu niti na srednjovjekovne galerije koje je izgradio Eco i u njima nastanio zlogukog knjižničara Jorgea, one imaju izvjesnu draž i teško ih je povezati s literarnim toposom knjižnice kao rizičnog mjesta. Ali otrov stoji u šarmantnim bočicama, a šarene korice znaju skriti otrovne stranice: sjetimo se samo Agathe Christie, koja je nemali broj svojih trupala smjestila u javne i privatne biblioteke, te Johna LeCarrea, koji je i sam svojevremeno podlegao modi bibliokrimića. Je, je, i Sean Connery i Christian Slater također.

Dok su male i srednje knjižnice potencijalno po život opasna mjesta, one monumentalne imaju coprnički potencijal. Niste valjda zaboravili fijasko koji je nastao kad se Carrie Bradshaw, ljubiteljica skupih cipela i knjiga posuđenih iz knjižnice, htjela udati u jednoj takvoj? Možda je nevidljivim čuvarima teksta zasmetala slikovitost i stilska usklađenost prizora, ali to nije razlog da knjižnice ne pridodamo popisu koji počinje razbijenim zrcalom, nastavlja se prosutom solju, a završava prolaskom ispod ljestava.

Iz svega navedenoga, jasno je kao dan da se knjiga i knjižnica treba kloniti. Slobodno to objasnite onima koji vas sljedeći put prozovu ili pokušaju pribiti na stup intelektualnog srama zbog toga što ne čitate. I ako ti proponenti knjige kao glavni argument navedu da naš kolektivni intelekt pati zbog nečitanja, jer nam koncentracijom na vizualne medije neki dijelovi mozga ostaju neaktivni, recite im da je svijet današnjice visokovizualno i konceptualno, a mnogo manje tekstualno iskustvo. Evo, recimo, Google kaže da su 65 posto internetskog prometa slike. I na ekranu imaš ikonice, a ne rečenice, helou! I neka vam ne bude teško priznati da niste čitali Marija Vargasa Llosu, a jedva i čuli za njega, dok nije osvojio Nobela za književnost i postao trending topic na Twitteru. Umjesto lažne nostalgije za prašnjavim koricama, priznajte da vam je ekran vašeg laptopa ili smartphonea draži od papira. U redu je, jer šume će vam biti zahvalne, a tehnologija vas već prati: dok razmišljate o tome što ja to ovdje pišem, već se dizajnira novi gumb za priznanje jednim klikom, vaš novi lajk.

U godini pisanja ovoga teksta promijenili su se komunikacijski obrasci, brzina je vrlina, a hiperlinkovlje ultimativni lifestyle. Ako ipak odlučite da, generacijske predodređenosti, odgoja, uzusa dobrog ponašanja ili nekakvog bunta radi, nećete zatvoriti knjige u Wunderkammer s VHS-om, analognim fotoaparatom i jajetom ptice Rok, budite dobri prema njima. Čuvajte ih na suhom, ali ne i na tamnom mjestu, da ne bi na vidjelo isplivale njihove mračne strane. U shizofrenom okruženju eksplozije informacija i polifonih komunikacija, one mogu biti vaš zen, intiman manevarski prostor i vaše opće mjesto.