Podsjetimo, generala Jovana Divjaka srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine tereti da je, zajedno s još 18 državljana BiH, 3. svibnja 1992, odgovoran za napad na kolonu vozila JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici zbog čega je u Londonu, po potjernici iz Srbije, u ožujku 2010. uhapšen i Ejup Ganić

Jovan Divjak, umirovljeni general Armije BiH, bio je direktni sudionik događaja u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u kojoj je 3. svibnja 1992. godine, prilikom povlačenja jedinica bivše JNA iz Komande 2. armijske oblasti, došlo do napada na konvoj JNA u kojem je stradalo nekoliko oficira i vojnika JNA. Divjak kaže da je poginulo devetero ljudi.

Povlačenje jedinica JNA bilo je dio dogovora postignutog 2. svibnja 1992, nakon što je odbijen pokušaj JNA da zauzme centar Sarajeva, a JNA odvela Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH, njegovu kćerku i osobnu tajnicu Sabinu i člana pregovaračkog tima Zlatka Lagumdžiju u vojarnu JNA u Lukavici, po njihovom povratku s pregovora u Lukavici.

Divjak je bio jedan od posrednika u razmjeni Alije Izetbegovića, kojeg je JNA držala kako bi ga zamijenila s generalom Kukanjcem.

U razgovoru za Radio Slobodna Europa, objavljenom 6. listopada 2009, general Divjak je kazao: 'Tada je u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu bilo svakakvih ljudi, spremnih za napad, a ja sam pokušavao smiriti situaciju. Popeo sam se na transporter, istovremeno sam preko radio veze razgovarao s Izetbegovićem koji mi je rekao da je sve u redu, da je sve dogovoreno, i tada sam čuo da se duž kolone puca. Uzeo sam megafon i vikao 'Ne pucaj, ne pucaj!' To je sve snimljeno, a poslije premontirano pa da izgleda da sam vikao 'Pucaj, pucaj'. Tada je ubijeno, to ovi s protivničke strane kažu, oko 300 Srba, a ja kažem devet. Potpuno nepotrebno. Zbog toga me Srbi vode na popisu kao ratnog zločinca.

No tko je, zapravo, Jovan Divjak koji je tijekom rata u BiH bio zamjenik zapovjednika Glavnog stožera Armije BiH?

Rođen je 11. ožujka 1937. u Beogradu. S obzirom na to da mu je otac porijeklom iz Bosanske krajine gdje je radio kao učitelj, Divjak se nacionalno izjašnjava kao Bosanac, što je u više navrata isticao u intervjuima za domaće i inozemne medije.

Godine 1959. završio je 12. klasu Vojne akademije kopnene vojske u Beogradu, kurs za komandanta bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu. Kasnije je završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu.

Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu TO BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz BiH.

Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na devet mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Od 1992. do 1994. bio je, dakle, zamjenik komandanta Armije RBiH. Od 1994. do 1997. pak pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije BiH za suradnju s civilnim institucijama i organizacijama Armije BiH. Umirovljen je 1. ožujka 1997. godine.

U Parizu je na francuskom jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom 'Sarajevo mon amour' (Sarajevo ljubavi moja). Suprotstavio se srpskoj propagandi u manipuliranju srpskim žrtvama u Sarajevu, odbivši svaku pomisao na masovna stradanja Srba, ističući da su Srbi u Sarajevu pretežno stradali od srpskih granata, a da nad Srbima nije izvršen planski ili sistematski zločin.

Ipak, nakon svega, svoj je generalski čin vratio Aliji Izetbegoviću, zato što je Armija BiH krila zločine protiv civila, mahom Srba, u Kanazima, Uzdolu i Doljanima. Tada je u pismu predsjedniku napisao: 'Bosnu i svoje ideale nisam izdao niti prodao.'

U poratnoj BiH, Divjak je poznat kao član Nezavisne grupe intelektualaca Krug 99 i kao osnivač i izvršni predsjednik Udruženja 'Obrazovanje gradi BiH' koje je formirano je 1994. kao nevladina, nestranačka i neprofitna organizacija s ciljem da pruži moralnu i materijalnu potporu djeci žrtava rata u BiH 1992-1995, djeci s posebnim potrebama i talentiranoj djeci. Najčešće sam ga kontaktirao u rečenim ulogama.

Divjak je, nema sumnje, i unatoč kritikama kako se Bosance guši i kako Bošnjaci majoriziraju dominiraju Sarajevu, stanovnici toga grada jednostavno obožavaju. S jednim zaposlenim i na desetke volontera dodijelio je preko 28.000 stipendija u vrijednosti od oko 1.100.000 eura i podijelio školski pribor, odjeću, obuću, hranu, keramičke table, kompjutore i druga nastavna pomagala u vrijednosti od preko 1.500.000 eura.

Broj djece kojoj je Divjak pomogao impresivan je, pa ističem da je preko 1.700 djece ljetovalo i sudjelovalo u kampovima i putovanjima mira u 15 europskih zemalja, Kanadi i Urugvaju. Više od 280 njih završilo je fakultete i zaposlilo se.

Organizirao je više od 15 radionica kroz koje je prošlo najmanje tisuću traumatizirane djece i njihovih roditelja. Od školske 2005/2006. do danas stipendirao je 355 djece romske nacionalne manjine. Ovakvi rezultati su ostvareni zahvaljujući podršci pojedinaca, grupa građana, kompanija i vladinih institucija. A, ipak, najviše radom Jovana Divjaka. Njegovo udruženje tiska i prodaje godišnje kalendare i knjige, organizira koncerte u humane svrhe, aukcije slika itd.

Jedan BiH tjednik u intervjuu s Divjakom, prije nekoliko godina, napisao je: 'Rođeni Beograđanin, bosanski prvoborac, heroj, oficir, gospodin, Sarajlija...'

Jovan Divjak simbolizira borbu za Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva bi ona trebala biti. Zasmetao je onima koji su tu državu vidjeli drukčije. I dalje je, za svoje sugrađane, heroj i general. Oficire, uostalom, ne čine činovi, a heroji se ne proglašavaju na stranačkim sijelima.