'Ne želim otići u mirovinu s dvadeset dvostrukih kruna s Bayernom i nijednim trofejem s Njemačkom. Jednostavno ne želim', pomalo razdraženo je rekao Bastian Schweinsteiger na svečanom dočeku reprezentacije u Berlinu poslije nastupa na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. 'Već sam jednom bio treći na svijetu, kao i drugi u Europi, pa ne vidim pretjeranog razloga za slavlje', obrecnuo se na organizatore.

Te 2010. Bayern je izgubio finale Lige prvaka, utakmicu u kojoj je bio posve bespomoćan protiv Mourinhova Intera. Tada 25-godišnji Schweini već je prije toga u sedam godina profesionalne karijere osvojio pet njemačkih prvenstava i pet kupova te se činilo da ga dominacija na domaćem planu više ne može zadovoljiti.

No od tada do danas nije više ništa osvojio. Borussia Dortmund pokorila je Bayern, pobijedivši ga u svih pet utakmica koje su dva kluba odigrala u tom razdoblju i uzevši mu njemačke trofeje ispred nosa. A onda su prošlog vikenda Bavarci opet izgubili u finalu Lige prvaka - ovaj put na svojoj Allianz Areni, a Schweinsteiger je promašio odlučujući jedanaesterac. Bayernova sreća se definitivno preokrenula, ali može li se isto dogoditi i reprezentaciji - samo u pozitivnom smjeru?

Ljeta 2006. Schweini je, sa svojim dječačkim osmjehom i mladalačkom energijom bio slika i prilika neke nove Njemačke. No poslije prvenstva se udobno uljuljkao u ugodnu rutinu dominantnog nacionalnog kluba, potaknuvši predsjednika Ulija Hoenessa da izjavi kako je Schweinsteigeru uvijek sve bilo servirano na pladnju. Imao je zajamčeno mjesto u prvom sastavu, zarađivao puno novca i punio stranice tabloida svojim nestašlucima i vezom s prelijepom manekenkom Sarom Brandner. Ono zbog čega su ga Nijemci zavoljeli, sada je postalo smetnja: Schweini je odavao sliku nogometaša koji ne želi odrasti.

Bio je izložen negativnim reakcijama javnosti i polako postajao sve manje i manje popularan. Isključenje u utakmici protiv Hrvatske na Euru 2008. (Njemačka je k tome još i izgubila tu utakmicu, 2:1) bila je jedna od najnižih točaka u njegovoj karijeri, a kasnije su ga na zub znali uzeti i vlastiti navijači i zviždati mu. 'To mi je teško palo. Izviždali su me moji navijači, za koje sam uvijek davao sve od sebe, u svakoj utakmici. To mi je pokazalo da u nogometu možeš još brže pasti nego što si se uspeo do vrha', izjavio je.

Kad je na Bayernovu klupu 2009. stigao prekaljeni nizozemski trener Louis van Gaal, stvari su krenule na bolje za Schweinsteigera. On ga je premjestio s krila u sredinu terena; svi prethodni treneri mislili su da ondje imaju boljih rješenja, pa su ga gurali na stranu. Istovremeno, igrač se napokon uozbiljio i postao jedan od 'unutarnjeg kruga' Bayernovih senatora, a u reprezentaciji neprikosnoveni šef veznog reda - dobro, uz izvjesnog Mesuta Özila...

Schweinsteiger je sada, baš kao i njegov klupski kolega Philipp Lahm, neka vrsta mentora mlađim igračima. 'Na moj igrački razvoj presudno je utjecalo to što sam promijenio poziciju u momčadi i sada igram tamo gdje mogu dati najviše. Iz vlastitog iskustva znam koliko je lako upasti u rupu u nekom stadiju karijere. No onda morate pokazati da možete izaći iz te rupe. Možda u tome mogu pomoći mlađim suigračima', ispričao je.

S promjenom pozicije i pristupa, promijenila se i njegova reputacija. Već neko vrijeme, Schweinsteiger insistira na tome da ga se oslovljava punim imenom ili prezimenom, a ne nadimkom koji bi vjerojatno najispravnije bilo prevesti kao 'Gicko'. Prema nekim izvješćima, njegov menadžment čak je postigao dogovor (i platio za to) s Bildom, najvećim njemačkim tabloidom, prema kojem ga ta tiskovina više nikad neće zvati 'Schweini'. Zvuči previše neozbiljno... 'Taj mi je nadimak puno pomogao na početku karijere', kaže on i dodaje: 'Ali ljudi se mijenjaju. Sad sam drugačija osoba'.

Hoće li kao Bastian Schweinsteiger postići ono što nije mogao kao Schweini, odnosno osvojiti trofej za svoju Njemačku, tek ostaje vidjeti...