O, čovječe, da su barem ovakve pjesme postojale dok sam bio tinejdžer! Tu je sve, ritam koji te uvuče već od prvog takta, surf gitara, tekst koji bez imalo srama koketira s najljigavijom patetikom, ali uz to što mu to sasvim lijepo stoji odmah nudi i izlaz, tračak svjetla, ma kakav tračak svjetla, čitavo sunce koje se zabija u pleksus.

O, da su barem ovakve pjesme postajale u vrijeme kada sam puno bezazlenije glazbi dopuštao da ozbiljno utječe na formiranje moje osobnosti i da sam barem tada znao za njih. Bi li bio bolji čovjek, sretniji? Nisam siguran. Ovako su me trajno odredili neki drugi bendovi i neka druga patetika, manje osunčana i s manje nade u izlaz, ali bendovi koji mi još uvijek nešto znače, možda više iz nostalgije iako i danas kada slušam Nirvanu, The Cure ili Therapy? (da spomenem samo neke, koji prvi padnu na pamet)  često pomislim kako sam, zapravo, uz takvu glazbenu pozadinu imao sasvim sretno odrastanje.

Problem koji to nije je što su moji mladenački favoriti tako jako potrebnu nadu uglavnom nudili samo glazbeno, u obliku brujanja gitare i suludog nabijanja po bubnju, a tekstovi u kojima sam uživao bili su sami čemer i jad, crnilo. Da, odgovaralo mi je to tada, ali kada sam se zaželio nečeg veselijeg, a da nije banalno, našao sam se u slijepoj ulici. Kao da su u to vrijeme postojala samo dva smjera, ili ćeš plesati, skakati i slaviti život ili ćeš naricati nad vlastitom tužnom sudbinom. Ja sam, kao i većina tinejdžera, birao ovo drugo. Jasno je da je postojao i srednji put, samo što u vrijeme presnimavanja kaseta nitko nije bio dovoljno upućen ili dobrohotan da mi ga otkrije.

Zato se pojavio sada, na početku tridesetih, kada je potrebniji više nego ikada. Kada sa žaljenjem primjećuješ da je to što se ponekada osjećaš kao da si (opet) u cvatu prave, bezbrižne mladosti sve više pitanje nostalgije, a sve manje stvar realnog stanja. Kada razmišljaš o tome koliko ćeš zaraditi ovaj mjesec i onaj idući. Kada se kosa prorijedi i tako dalje u sve poznate klišeje koji nisu ništa manje stvarni zato što su klišeji.

I, tu ulijeću Girls, tu ti kalifornijski klinci (a ta Kalifornija se tako čuje) odvale šamar čistog veselja i pozitivne energije koji te podsjeti na ono što si bio, koji te ubace u najcrnji bed kada to nisu ni namjeravali, ali te odmah izvuku vani, na sunčanu ulicu punu mogućnosti u kojoj iza ugla čeka žena tvoga života s kojom će sve biti divno kao u ofucanom holivudskom filmu. I, nema veze što tvoj ostarjeli cinizam govori da neće sve biti divno i da ona neće željeti prati posuđe i smetat će joj tvoje smrdljive čarape, nema veze jer se u ove dvije minute i 41 sekundu zbilja čini da hoće, uspjeli su u tome. Zemaljski se problemi čine negdje drugdje, negdje daleko do kuda glazba ne dopire.