Njegov će iskaz pokrenuti najveći i najdugotrajniji proces za ratne zločine vođen pred hrvatskim pravosuđem - protiv Glavaša i njegovih suradnika. Fehira će ta odluka pretvoriti u krunskog svjedoka protiv Glavaša i trajno mu promijeniti život.

'Istina je da i nisam baš bio svjestan svega što me čeka. Ali, u svakom zlu ima i nečeg dobroga - nakon odlaska u DORH osjetio sam veliko olakšanje. To je bila moja i samo moja odluka. U njoj nema osvete, ni politike, niti ičeg sličnog. U konačnici ja od te odluke nisam imao baš nikakve koristi. Što se tiče moje fizičke zaštite, specijalna policija je besprijekorno odradila posao', rekao je Fehir, između ostalog, u velikom intervju za Jutarnji list.

Međutim, dodao je, u nekim drugim aspektima policija je kršila neka njegova prava na koja se prilikom njegovog premještaja iz Osijeka obvezala.

'A ako policija krši zakon, što onda možemo očekivati od drugih? U više navrata sam se pokušao vratiti u Osijek, ali mi je povratak bio zabranjen. Mislio sam da će, nakon što sam otišao 600 kilometara od osječke policije, biti kakav-takav mir. Međutim, policijska postaja u Poreču je specifična, u njoj je loša atmosfera i općenito i prema meni. Uvijek bi se našao netko tko bi paušalno komentirao moj status i kako je moguće da radim u policiji a eto, počinio sam ‘kazneno djelo ubojstva’. Lani sam zato i inicirao umirovljenje da bih se maknuo iz te mučne atmosfere. A i to sam morao moliti. Pokušavam neke stvari zaboraviti, potisnuti... Sad sam u mirovini', rekao je Fehir.

Prisjetio se večeri 31. kolovoza 1991. , kada je pucao u zatočenog civila Čedomira Vučkovića.

'Taj dan sam bio na straži pred garažama sa Zvonkom Biljušem. Vidio sam da je pripadnik čete Zoran Brekalo (danas pokojni, op.a.) to popodne u bijelom Yugu, koji je na vjetrobranskim staklima imao oznake naše postrojbe, dovezao dvojicu civila. Tek kasnije sam saznao njihova imena. Rečeno je da su to teroristi. Brekalo je tijekom popodneva više puta ulazio u garaže i tjerao ih da piju kiselinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama. I ja sam s njim ulazio u garažu.

Tijekom večeri sam, međutim, bio ostavljen sam na stražarskom mjestu pred garažama jer je Zvonko Biljuš, koji je stražario sa mnom, bolovao od astme i u jednom trenutku je dobio napad i srušio se. Uspaničio sam se, zvao sam nekog da mu pomogne i njega su odveli. Vjerojatno su zaboravili da sam ja na stražarskom mjestu ostao sam i onda se dogodilo to što se dogodilo. U jednom trenutku čovjek je krenuo lupati po vratima garaže, provalio je van i krenuo prema meni. Ispalio sam više hitaca u njega. Nisam u tom trenutku znao ni koliko sam ih ispalio niti koliko ih je pogodilo', ispričao je Fehir.

'Prozori Sekretarijata koji su gledali prema garažama bili su otvoreni i odmah nakon pucnjeva čuo sam uzvik ‘gasi svjetla’! Prepoznao sam Glavašev glas. Čuo sam zatim repetiranje oružja, istrčavanje van pred garaže. Glavaš je vrlo brzo izašao ispred garaža - već za dvije, tri minute. Nakon dolaska u dvorište odmah je pitao - gdje je drugi, iz čega je bilo jasno da je znao da su u garažama toga dana bila zatvorena dvojica. Onda je rekao - ‘što se čeka, i drugoga treba eliminirati’.

Naredio je da se mjesto događaja ne smije dirati i članovima postrojbe davao naputke što će raditi. Kasnije na suđenju Glavaš je tvrdio da on nije bio zapovjednik postrojbe i da je ona imala svoj zapovjedni lanac. Ako je tako, što je on imao dolaziti na mjesto događaja i davati vojsci zapovijedi. Dakle, on je od prvog trenutka upravljao situacijom', rekao je Fehir za Jutarnji list.