Koje su dodane vrijednosti i kvalitete sadržane u novom Zakonu o zaštiti prirode koji ovih dana prolazi saborsku proceduru? Je li ovakav prijedlog u službi zaštite jedinstvene prirodne baštine Republike Hrvatske ili mu je pak primarna zadaća poboljšanje investicijske klime, kako ga je, između ostalog, predlagatelj neizravno i predstavio, u svom stručnom osvrtu za tportal analizira dr. sc. Mario Šiljeg, znanstveni suradnik za inženjerstvo okoliša, član Odbora za zaštitu okoliša i prirode hrvatskog Sabora iz reda javnih, znanstvenih i stručnih djelatnika
Nacrt prijedloga Zakona o zaštiti prirode koji je prošao javnu raspravu prije nešto manje od godinu dana u velikoj se mjeri razlikuje od prijedloga koji Vlada upravo upućuje u saborsku proceduru. Nameće se logično pitanje može li se takav bitno različit tekst, suprotno uobičajenim međunarodnim standardima, usvojiti bez da ponovno prođe propisanu proceduru s uključenjem svih zainteresiranih strana?
Neke bitne izmjene aktualnog prijedloga u odnosu na prošlogodišnji nacrt, poput izostavljanja Nacionalne parkovne agencije, predlagatelj obrazlaže činjenicom da tek treba utvrditi najprihvatljiviji model upravljanja zaštićenim područjima. Tako nakon skoro godinu dana, što bi trebalo biti više nego dovoljno za definiranje odgovora na neka ključna pitanja, ostaje nejasno zašto se Zakon donosi baš u ovom trenutku kada ti isti odgovori još uvijek nisu poznati.
Još je manje jasna koncepcija teksta jer su, na primjer birokratske procedure i postupci propisani do u detalje, više u formi uredbi ili pravilnika nego zakona, a s druge strane propušteno je urediti sustav na višoj i stručnoj razini. Tako, suprotno prošlogodišnjem prijedlogu, u skoroj budućnosti ostajemo bez Nacionalne ekološke mreže koja postaje dio europske mreže NATURA 2000. Time razlika u površini od oko 10 posto kopnenog i nešto više od 22 posto morskog teritorija RH gubi štićeni status i za zahvate na tom području više neće biti potrebno prolaziti propisane postupke procjene utjecaja na prirodu.
Zakonodavac nadalje regulira problematiku isključivo divljih svojti, dok na primjer izvorne i do sada zaštićene hrvatske pasmine životinja kao što su posavski konji i guske ili hrvatski ovčar isključuje iz ovog zakona te odgovornost za te dragocjene izvore bioraznolikosti prebacuje na Ministarstvo poljoprivrede. U preambuli zakonskog prijedloga se spominju i krajobrazi, koji u razvijenim europskim zemljama imaju sve važnije mjesto i postaju jedna od okosnica zaštite prirode i temelj održivog razvitka. Nažalost, nakon preambule pojam zaštite krajobraza više se gotovo i ne spominje.
Upravo čudi kako je ova problematika izostala kada se zna da su krajobrazi presudan čimbenik u razvojnoj politici većine zemalja Europske unije.
Uloga lokalne zajednice u odlučivanju o zaštićenim područjima novim sustavom u velikoj je mjeri marginalizirana. Izostavljanje lokalne zajednice koja najbolje poznaje svoja prirodna bogatstva i područje te ima najveći interes u njihovu očuvanju neprihvatljivo je i dugoročno vrlo štetno.
Puno bolje nije prošla ni temeljna stručna ustanova, Državni zavod za zaštitu prirode, čiji se rad, a i stručnost planira u većoj mjeri nadzirati kroz mjerodavnu upravu resornog ministarstva. Zavod u bito treba biti neovisan, a prema resornom ministarstvu savjetodavan. Ovakvim zakonskim prijedlogom širom se otvaraju mogućnosti političkog ili stranačkog manipuliranja u njegovu radu.
Iz ovih nekoliko nasumce izrečenih primjera jasno je da novi Zakon o zaštiti prirode nije sagledao prirodu u njenoj ukupnoj biološkoj, krajobraznoj te geološkoj raznolikosti. Nemamo, nažalost, pred sobom motivirajući, nego birokratski tekst koji bitna pitanja ne uređuje na jasan i nedvosmislen način. Lokalni je čovjek očuvao pojedino područje kojem se danas divimo i dajemo mu posebnu vrijednost. Do sada važeći Zakon o zaštiti prirode imao je svojih bitnih nedostataka koje se trebalo i moglo dodatno poboljšati. Paralelno je bilo nužno nastaviti s izradom provedbenih akata koji su nedostajali, čime se moglo doprinijeti, između ostalog, i učinkovitijem radu inspekcijskih i nadzornih službi.
Zaštita prirode je osnova dobrog gospodarskog razvoja, osnova je to svakog dalekosežnijeg strateškog promišljanja. Korist od efikasne zaštite prirode ogromna je, kao što je i potencijalna šteta u slučaju njenog izostanka nesaglediva. Kojoj će krajnosti od dvije navedene ovakav Zakon o zaštiti prirode više doprinijeti, ostaje nam vidjeti.
