Sezona je kiselih krastavaca, kažu, i ima smisla jedino biti na moru. Ne znam kakve veze turšija ima s ljetom, ali uvjerena sam, za razliku od djelatnika u turizmu i resornog ministarstva, da slano vodeno bogomdano prostranstvo (kao takvo) ne čini odmor, a posebno ne zabavu, potvrđeno glavni motiv turističkih putnika namjernika. I dok se mi ne možemo odlučiti bismo li išli na kvalitetu ili kvantitetu, tri mjeseca godišnje ili (stisnutih zuba) šest, a pola se stanovništva iz Zagreba seli na more (tko zadnji ode, neka ugasi svjetlo, a ključ nek preuzme onaj tko se u rujnu prvi vraća na prisilan rad), u susjednom glavnom gradu, siromašnijem i udaljenijem od lijepe naše europske obitelji, ljudi se znaju zabavljati. Ne morate čekati petak ili subotu (na godišnjem ih ionako imate ograničen broj) jer Beograd živi puninom svog respiratornog sustava sedam dana u tjednu, ali možda je dobra ideja testni poligon otvoriti upravo jednim vikendom.

Skratite li u petak svoje uredsko radno vrijeme sat-dva i sjednete u auto, u Beograd se stignete uvesti na vrijeme da vidite zadnje zrake sunca

na Zapadnoj kapiji, zgradi zazornog Geneks-solitera. Na ulazu je vječna gužva i svi su nestrpljivi, ali blagonakloni prema hrvatskim tablicama. Do luksuznog stana u Starom Gradu (koji ćete si priuštiti jer dijelite troškove s ekipom od četiri, maksimalno šest članova i jer se nalazi 5-10 minuta hoda od svega što bi vas za vikend moglo zanimati) dovest će vas miks od širokih avenija i brežuljkastih ulica i pažljiv manevar između trolejbusa, Stojadina i Mercedesa. Unutra očekujete bidermajer, visoke stropove i obiteljski portret Popadića i tek ste djelomično razočarani i ugodno iznenađeni: dočekuje vas prepoznatljivi građanski stil, božica Ikea i solidan audiovizualni 'surround' u svakoj prostoriji. U prvi će mah vaš na Zagreb sviknut bioritam možda zbuniti i zabrinuti to što se, u raspremanju, ponoć učas primakla, a vi nit' ste večerali nit' iz stana izašli. Bez brige, prolazno vam je vrijeme tip-top: pola 12, 12 idealno je vrijeme za roštilj na SkadarlijiBoemski kvart vrvi restoranima, turistima, sviračima oko stolova i šeširima u nazivima. Makadam nije baš

štikla-frendli, ali zato kavaliri argusovski prate svaki vaš korak i spremno priskaču u pomoć ako zaškripi. Ako treba naći stol. Naručiti hranu. Zvati taksi. Preporučiti daljnje klubove i kaldrme. Komunikacija je imperativ, Pale nikada nije prebivao na beogradskoj adresi. 
Nakon rakije od marelica, jelena, večere od mesine raznorazne (nema veze što niste mesožder ni preko dana, a kamoli preko noći - finiji biftek i pljeskavicu sigurno nećete jesti), rakije i još jednog jelena, a prije silaska do rijeke, na splavove, možete testirati realizaciju sjajne poslovne ideje. (Mahom) dečki s diskretnim torbicama a la pederuša stoje na usluzi i imaju rješenje za vaše osvježenje. Zanimanje: 'noćni frizeri i vizažisti', koji rade s Diorom, Chanelom i Lancomom. Jer vi to zaslužujete.

Splavanje, a ne spavanje
Svi će vam reći da je ljeti Beograd na splavovima, ali nitko vam neće pojasniti što to točno znači i kako izgleda. Znate kafiće i klubove i atmosferu noćnog izlaska na Jarunu? E pa, to nema nikakve veze s tim. Ali može make-over u ilustrativne svrhe: 'Piranha' makne, za početak, svoj akvarij (jer ribe baš i nisu drugo ime za zabavu), podigne malo krov, doda par platformi, izvuče se prema jezeru i smjesti na vodi, promijeni glazbu, zaposli konobare koji su zapravo animatori ili animatore koji su usput konobari i popuni se maksimalnim brojem ljudi koji su se došli zabaviti, a ne motriti što vi radite, kako ste se obukli i komunicirati s vama u eteričnim stripovskim oblačićima umjesto u realnom vremenu i stvarnom životu.
Premda ste prije dvanaestak sati bili na poslu, a popodne proveli na opjevanom Autoputu bratstva i jedinstva, ni ne pomišljate na spavanje. Pravac Ada Ciganlija. Ako je kod 'Crnih pantera' gužva, preselite se na splav kod susjeda. Vjerujte mi, nećete požaliti.
Završiti je najbolje uz doručak na Kalemegdanu, s pogledom na grad koji se budi, postarije gospođe koje šetaju pse i ljude koji idu na posao.

Kuća, pos'o i nezaobilazna birtija
Prva je noć prijelomna jer tada, s olakšanjem, iako ste i dalje uvjereni da ste baš vi osoba o kojoj pjeva Ekrem Jevrić, shvaćate da tu žilu zabave još imate u sebi. Ali teška odluka tek predstoji: kamo usmjeriti novootkrivenu energiju? Ponuda je da vam mozak stane: zagrijavanje u Silikonskoj dolini (ako nemate silikone, kuriozitet jeste, ali to nije nužno nedostatak), a onda pravac Beton hala na Savskom pristaništu, koja niže restorane i klubove fantastičnog interijera i raznovrsnog stila: od 'Fride' preko džezerske 'Iguane', od Silvane do 'Nirvane'. Tu se poslije ponoći kuhinje uglavnom zatvaraju, ali, ako ste gladni, rado će vam složiti neku zanimaciju uz piće. I neće nužno naplatiti.
Ako je noć bila burna (a bit će), Supermarket je mjesto za grand finale. Zanimljiv interijer, otkvačeni šoping i prefina hrana, sve u jednom. Ako vas je četvero, a odlučite se za fuziju Japan-Balkan, obavezno naručite 12 hamburgera – navodno ćete jedino pri spomenutoj količini (razdijeljenoj, optimalno, na četiri dijela) osjetiti puninu okusa i zadovoljni napustiti grad.
I možete nazad doma, možete usput pjevušiti '442 od Beograda' i neku balkansku verziju Dorothyine mantre, ali ne možete se ne zapitati zašto Zagreb zadnjih godina ne silazi s popisa najdosadnijih europskih gradova, a tu tradiciju u regiji ima već jako dugo. Što nam fali? Pa fale nam, recimo, kuke ispod stolova i šanka na koje se mogu objesiti torbe, ljubazni ili barem nenadrkani konobari, mjesto gdje možeš jesti i slušati dobru glazbu i puno mjesta gdje možeš fino jesti, a da ne moraš ostaviti mjesečnu plaću i bubreg (i da nije fast food). I malo dobre volje, na kraju i na početku.