U međuvremenu sam poslušao gomilu pjesama koje pjevaju o zaljubljenosti. Neke su doprle do mene, većina ipak nije. Razmjerno sam nedavno imao nekih neveselih ljubavnih situacija. Ništa spektakularno, sve ono što se i inače događa ljudima mojih godina, sve ono na što misliš da si spreman iako zapravo nisi, nikada nisi, ne možeš biti.

Poslušao sam tisuće pjesama o prekidima, ovakvim i onakvim. Neke su mi se svidjele, u nekima sam se prepoznao, dio njih sam slušao često, poneke su bile jednostavno previše.

I onda je uletio Gotye.

Moja priča i njegova priča nemaju baš ništa zajedničko. Baš ništa. Ne mogu se poistovjetiti s tom pričom, nikada mi se tako nešto nije dogodilo. Proživio sam neke tužne priče, proživio sam svakakve tužne priče, ali ovakve o kakvoj on pjeva doživio sam samo iz druge ruke, srećom.

Svejedno.

Kada počne, misliš da je to samo još jedna pjesma o prekidu. I jest. Ima milijun pjesama o prekidima, ima ih milijarda. Ovakvim i onakvim prekidima. Samo što su neke uvjerljivije od drugih. Uvjerljivost, o tome je riječ.

Kada ga istovremeno žališ i mrziš jer je glup i znaš da će ponoviti istu pogrešku i kada ti nije lako jer te, iako je neusporedivo, podsjeća na neke tvoje prošle pogreške i kada ti taj njegov glas, koji zapravo nije ništa posebno, odzvanja u glavi čitav dan i kada osjećaš tu pomalo primitivnu povezanost sa svim dušama koje su patile i kada te ta naizgled smirena, a zapravo prilično shizofrena glazbena podloga sprečava u onome za što si vjerovao da je siguran put prema katarzi i čini te gorkim, sjebanim, ali istovremeno nekako živim, možda čak jakim.

Proklet je taj Gotye. Proklet je na isti način na koji su to i Billy Corgan, Leonard Cohen i Bukowski. Nije da ga uspoređujem s legendama, samo kažem. Proklet je jer je njegova tuga lijepa, ali ipak je tuga. I želiš se poistovjetiti s njom. Znaš da se ne trebaš poistovjetiti s njom, znaš da to nije zdravo.

Kada primijetiš da se ponašaš kao da želiš osjećati to, baš to, znaš da si izgubljen.